Do nedavno sam sebe smatrao iskrenom osobom. Ne znam odakle mi to. Verovatno u nekim situacijama jesam i to uglavnom kad ne treba, ali to je tema za sebe. Ne verujem o priču o dobru i zlu, vrlinama i manama, te laž ne doživljavam kao nešto prljavo, a iskrenost kao uzvišenu moralnu kategoriju. Svi smo iskusili da iskrenost ponekad može biti štetna taman koliko i poneka laž može biti korisna.
Laži ima raznih, krupnih i sitnih, bezazlenih i opasnih, naivnih i zlonamernih, nesvesnih i patoloških, odbrambenih i podmetačkih… I nas ima raznih i ne možemo se svi svrstati u isti koš, ali kad je o laganju reč tu nema greške – mi smo jedna lažljiva sorta. Ne verujete mi? A kome verujete?
Da vidimo šta smo imali danas. Jutros stižem na posao, u kafe kuhinji nalećem na direktora:
- Zvonko, završio sam ono od juče, evo donosim vam za 5 minuta.
- Nemam vremena, u 10 polećem za Ljubljanu. Vraćam se prekosutra.
U toku radnog vremena, stiže mi SMS od prijateljice koju nisam dugo video, da se nađemo u gradu, negde oko petice. Dogovoreno. U 3 mi javljaju da imam sastanak u pola 5. Dobro, ako baš mora. Naglo mi pozli, puštaju me da izađem ranije. Sa Cecom se nađem kod Konja, pita me kako sam, kažem dobro sam, a nisam.
- Hoćemo negde na klopu?
- Samo što sam ručala.
Maja mi je sinoć sve ispričala da zajedno drže dijetu. Šetamo Knezom, tipu ispred nas zvoni mobilni:
- Ćao brate, reci? Evo me na Novom Beogradu…
100 metara niže zazvoni moja Nokia, eto ti sada moga kuma. Zvao me i sinoć, kaže dolazi da zajedno gledamo Švabe i Žabare. Nije došao, pa sam ga napušio. Sedamo u kafić, naručujemo kafu. Prilazi nam neka riba, priča sa Cecom, Ceca nas zbunjeno upoznaje, nastavljaju razgovor, a ja bacim pogled kroz prozor i preko puta vidim direktora kako ulazi u crni Audi u društvu klasične sponzoruše. Pogledam na sat, možda je zasp’o u avionu pa ga vratili nazad.
- Danas si me ispalila! – ljuti se crvenokosa, a Ceca se nešto kao vadi, objašnjava, izvinjava. Ipak se rastaju uz poljubac.
- Šta to bi? – pitam.
- To mi je sestra od strica, jutros me zvala da se nađemo posle posla, rekla sam joj da ne mogu jer idem na rekreaciju.
- Kako je pomenula rekreaciju, ja se lupih po čelu. Zoki me čeka na tenisu u pola 7. Tražim mobilni:
- Zoki, moram na aerodrom po švecu, izvini, čućemo se.
Predveče je, pratim Cecu do njenih kola. Dok se spuštamo Francuskom, ubeđuje me da krenem s njom na žurku kod lude Dude. Samo mi još ta ludača fali.
- Moram u Zemun kod majstora po auto, možda i dođem oko 10.
Vratim se u garažu na Obilićevom, sedam u auto i stižem kući, pitam kevu da li me je neko tražio:
- Vesni sam rekla da si na moru, a zvao te i kum. Jesi sad bio s njim?
- Jesam.
Нема коментара:
Постави коментар