уторак, 30. новембар 2010.

Večiti sjaj nepodmitljivog uma

Kažuj, Petre, što su zgriješili? -
Kazaću ti, moja mila seko!
Ovo bjehu od zemlje sudije,
mirili su mrtve i ranjene
i u kmestvo sijedali krivo,
i prokleto uzimali mito;

(odlomak iz pesme Ognjena Marija u paklu – prikupio Vuk Karadžić)

Kao što vidimo, naša narodna tradicija osuđuje osobe koje uzimaju mito i to je sasvim u redu. S druge strane, osim što obiluje običajnim obredima u kojima je normalno, čak i obavezno, nekog darivati ili častiti, ta ista tradicija pokazuje veliko razumevanje za pojedince koji podmićivanjem završavaju posao sa državnom administracijom. Kako je molilac usluge obično bivao sa sela, a nadleštva su bila u gradu, to je moliocu bilo jeftinije da podmiti činovnika, nego da više puta dolazi u grad za istu stvar. Tradicija nam je i dalje dobrodržeća i to što nekada beše na selu, to nam je do današnjih dana zaostalo, te se ovom seljačkom rabotom danas bave i takozvani građani.

Ako nas cifre ne varaju, gradski prevaranti nas cifraju naveliko. Statistika kaže da je skoro milion naprednih građana Srbije, po sopstvenom priznanju, u oktobru potrošilo, u proseku, po 255 evra na mito. Pretpostavljam da su priznali samo oni koji to smatraju dokazom svojeg statusa, svoje umešnosti i uspešnosti, po principu – ima se, može se, a šta nemamo, će kupimo. Verujem da je nezanemarljiv procenat i onih, koji mito smatraju neizbežnom pojavom, ali se svojim ličnim doprinosom ne ponose i ne hvale unaokolo. Na tu temu, naizgled urbana i samo naizgled inteligentna slučajna prolaznica samouvereno u kameru izjavljuje: „Šta vam je, pa ko može da živi u Srbiji bez mita!?“

E sad, ja bih tu vest mnogo lakše progutao da joj je prethodila vest o milion građana koji su otvoreno priznali da celoga života svakodnevno za doručak gutaju bunike, za ručak gljive ludare, a za večeru motaju sarme od kanabisa. Bez takve vesti mi je teško da procenim koliko među stanovništvom zaista ima građanstva, a koliko primitivizma i tradicionalizma. Sebičnog, gramzivog, podmitljivog i podmićivanju sklonog, jer drugo bez prvog ne biva.

Ovako ispada da sam zaostao ja, koji četrdeset i sedam godina živim u toj istoj Srbiji, i to sasvim pristojno. Koji sam neke škole pozavršavao i nekoliko se puta zaposlio, koji sam se po nekolikim bolnicama lečio i izlečio, te još nekolicinu puta imao posla sa policijom, carinom, pravosuđem i administracijom, a da mi nikada, baš nikada, nije palo na pamet da nekom treba nešto diskretno da tutnem u džep, da bi mi posao bio završen. Ja, koji nikako, ama baš nikako, ne mogu da se setim šta to u životu nisam završio, a mogao sam da završim, samo da sam u određenom trenutku „podmazao“ tamo gde škripi.

Ne samo da nemam sluha za diškreciju i škripu, nego sam toliko nazadan da, kada god treba da obavim nešto za šta sam već plaćen, ja ferceram kao samonapajajuća salamoreznica sa samooštračem i samopodmazivanjem, a kada bi mi se, pri tom, neko ponudio da mi podmaže masnu gusku, ja bih umislio da je on lud, a ne ja.

Uze Marko tri tovara blaga, te on pusti bule i robinje;
Dade Marko tri tovara blaga, te povede sirotinju raju.

Ali zato, kada se jednom opametim i vratim tradiciji, pa izoštrim čula, nakrivim šešir i podmažem đeram, videćete, ima da bude sveopšte klizište.

понедељак, 22. новембар 2010.

GPS (gadno promaših smer)

Novi Beograd, raskrsnica kod Carine, pre tri dana:

„Izvinite, da li znate gde je ulica Narodesnih heroja, broj 34“, upitala me slučajna prolaznica, čitajući adresu sa mobilnog telefona.

„Ovo je ulica Narodnih heroja, a 34 vam je prekoputa, s desne strane ulice“.

„Narodnih heroja? Desno? Ova mi pogrešno napisala...“


 

Ista raskrsnica, juče:

„Izvinite, da li znate gde je studentska autobuska stanica?"

"Studentska...? Hm, od onog semafora desno vam je Studentska ulica i tamo ima autobuska stanica..., na kojoj piše "Studentska", verovatno je to..."

"A ne, ne treba meni studentska ulica, nego studentska autobuska stanica".


 

Isto ćoše, pre 20 minuta:

"Izvinite, kako da stignem do Bulevara Đinđića?"

"Ne znam kako, ali stigli ste".