четвртак, 26. јул 2007.

Nijedna nije prokleta, a da nije protekla

Život je velika nepoznanica i nije nam dato da znamo gde je početak, a gde kraj stvari koje ga čine. Kada smo se rađali nismo bili svesni da nešto započinjemo, a do sada proživljene godine nas nisu osposobile da mirno sačekamo kraj nečeg što ne poznajemo ili ne razumemo. U nespokoj nas bacaju sve one stvari za koje mislimo da nas ugrožavaju, a na koje nikako ne možemo da utičemo. Takvi problemi nam se čine nerešivim, što nas same - čini očajnim. Umesto da smireni sačekamo razrešenje, mi činimo suprotno. Sagorevamo od nestrpljenja da nađemo spas, trošeći sopstvene zalihe džigerice i nerava umesto goriva.

Ovu nedelju sam dočekao sa velikom strepnjom. Unapred sam je doživljavao kao najtežu u profesionalnoj karijeri. Bez mnogo nade čekao sam rasplet događanja zbog kojih besnim već mesecima. Ovo je nedelja, koju sam po svaku cenu želeo da izbegnem. Nedelja iza koje nisam mogao videti ništa…, koja je za mene bila kraj mračnog tunela, tačka iza koje nema dalje. Čuda su uvek moguća, mutni oblaci dolaze i prolaze, a bistro nebo uvek ostaje iznad nas, ali u ovom konkretnom slučaju pozitivne misli mi nisu pomogle. Zbog svega što je trebalo da se desi, još od aprila planiram otkaz, a odluku o tome odlažem od nedelje do nedelje. Nemam pojma kako ga već nisam dao, pritisak koji sam nametnuo sam sebi je bio gotovo nepodnošljiv. Ovo je nedelja u kojoj sam protiv svoje volje doveden pred svršen čin i ostavljen da se potpuno sam suočim i obračunam sa gomilom meni gadnih, nepoznatih, neprijatnih i naizgled nerešivih problema. Pomirivši se sa najgorim, smireno sam dočekao nedelju koja je trebala biti fatalna.

I bila je, ponovo me je vratila u sedlo.

Epilog ovog skupog, više meseci snimanog, loše izrežiranog horror filma sa očajnim akterima - čijoj sam predugačkoj i dosadnoj projekciji, hteo ne hteo, morao prisustvovati do samog kraja - je sledeći. Sve je proteklo besprekorno glatko, kao po loju. Bez ikakvih posledica, baš nigde da zapne. Ako sam se do ove nedelje dogegao kao pokisla, izmrcvarena kljusina, iz nje izlazim osunčan kao pobednik na belom konju koji samo što nije poleteo.

Konj sa krilima - to bi bilo čudo, ali nije čudo što sam svim prijateljima rekao da mi, kada god pomenem probleme, pomenu reč “konj”. Nije čudo što se često setim priče o osuđeniku na smrt koji je od svog kralja zatražio milost rečima “Gospodaru, ako mi poštedite život, u roku od godinu dana naučiću vašeg konja da leti”. Kralj je privremeno odložio pogubljenje, a zapitan kako misli da ostvari svoje obećanje, čovek je spokojno odgovorio: “Za godinu dana može da umre kralj, ili da umre konj, ili da umrem ja, a na kraju krajeva, možda taj konj stvarno i poleti”.

Nije čudo što volim ovu priču.

среда, 18. јул 2007.

Negde drugde

Hteo bih da živim negde drugde.
U gradićima vezenim ručno.

Da se srećem s onima
koji ne dolaze na svet.

Bili bismo konačno srećni usamljenici.
Ne bi nas čekala nijedna luka.

Nijedan dolazak. Nijedan odlazak.
Prolaznost u muzeju.

Niko ne bi ratovao zbog nas.
Nijedno čovečanstvo. Nijedna vojska. Nijedno oružje.

Smrt u pripitom stanju. Bila bi vesela.
U biblioteci višetomno vreme.

Ljubav. Nepostojeće poglavlje.
Šapatom bi nam okretalo stranice u srcima.


Eva Lipska

субота, 14. јул 2007.

Buntovnik bez razloga

Od nedavno implementiram (majke mi, implementiram) rešenja najvećeg svetskog provajdera na tržištu poslovnog softvera, koji je ukupno gledano, treća softverska kompanija na svetu. Brojka od 39000 firmi koje (uprkos abnormalno visokoj ceni) koriste taj softver, bi trebala da potvrdi da je u pitanju vrhunski proizvod, koji znanje, iskustvo i tehnologiju stavlja u službi poboljšanja poslovanja. Za nekoga ko poseduje neophodno znanje i iskustvo i ko vlada dotičnom tehnologijom, ovo je posao snova. Ja još uvek nisam taj i ne znam da li uopšte želim da budem taj. Naprotiv, meni je taj posao oduzeo snove, jer sam u ceo film upao takoreći preko noći, bez ikakve pripreme, i to na osnovu nekih srodnih, ali ipak bitno različitih znanja i iskustava. Osećam se kao jazz violinista koji je kao takav, od Big Brothera dobio tajni zadatak da za prekosutra pripremi Klavirski koncert br.3 (D-mol Op.30) od Sergeja Rahmanjinova i nastupi pred prepunim Strava Centrom.

Taman što sam sklopio oči i otvorenim šakama počeo nespretno udarati po klaviru kao sumanut, do mene je stigla vest da je “kompanija” odlučila da pošalje svoje ljude na Zapadni Balkan (ko kaže da nismo na Zapadu), a mene na njihov trodnevni kurs pod nazivom “kako postati flautista za samo 30 dana”!?! Meni je sve to bilo, najblaže rečeno, čudno, nelogično i nepotrebno, ali ko te pita, ćuti sine i plivaj… Ma čekaj bre, na koju stranu da plivam, kako da postanem pijanista za dva dana na trodnevnom kursu za flautu!?! I koliko glup treba da bude taj budući flautista ako mu treba 30 dana za nešto što stručnjaci iz EU mogu da mu objasne za 3 dana!?! Ali ubrzo mi je postalo jasno zašto mi ništa nije jasno.

Da skratim, ako ni po čem drugom, kurs ću pamtiti po izuzetnim lunch paketima. Za tri dana kursa flautu nisam ni video, a kamoli uzeo u ruke. Ono, čak, nemam srca da nazovem kursom, više mi je ličilo na lošu i dozlaboga dosadnu prezentaciju. Prvi dan me je zabavljala teacherka iz Slovenije koja se, iako veoma dobro vlada jezikom koji se nekad zvao srpsko-hrvatski, strašno nervirala i izvinjavala što ga ne zna. Znaš sestro, itekako znaš, kao što dobro znaš zašto si ovde, jer ne sumnjam da ti je dnevnica više nego pristojna. Ali, zašto ja gubim vreme ovde dok me strogi maestro Rahmanjinov nestrpljivo očekuje u Strava Centru, to baš i ne znam! Drugi dan je jezička zajebancija podignuta na viši stepen, predavač Nemac je engleski govorio s akcentom koji mi je u par navrata zazvučao kao Otto Herr Flick of the Gestapo. Ali, to mi je držalo pažnju otprilike onoliko, koliko traje epizoda omiljene serije. Ostatak dana sam glumio pažnju i zainteresovanost, jer je do mene sedeo Business Unit Manager. Treći dan sam bukvalno prespavao, isčekujući sertifikacioni ispit koji je planiran za kraj dana. Nadao sam se da ga neću položiti, dobiti otkaz i tako se rešiti bede. Nažalost, ništa se od svega toga nije dogodilo, ispit je odložen za septembar. Otto je bio dovoljno ljubazan i otvoren da nam razotkrije poslovnu tajnu. Pristao je da sa nama prođe kroz sva pitanja i odgovore, koji su mu tek pristigli mailom, sa jednog od već održanih ispita.

Ispit traje sat vremena i sastoji se od 40 pitanja. Uz svako pitanje je ponuđeno više odgovora, između tri i pet, i na svako od njih treba odgovoriti sa “tačno” ili “netačno”, s tim što jedno pitanje može imati više tačnih odgovora. Time broj pitanja na koja treba odgovoriti raste na preko 150, ali ne budimo sitničavi, ko će još i to da broji. Ukupan utisak i to ne samo moj, upravo sledi. Desetak pitanja nemaju ama baš nikakve veze ni sa flautom, ni sa muzikom, ni sa planetom Zemljom, prava je misterija kako su dospela na listu. Za petnaestak pitanja je sam predavač rekao da su besmislena. Pored nekih je čak crvenim slovima zapisao: Kakvo je ovo pitanje? Otkud ovo ovde? Ovo treba izbaciti! Za desetak pitanja nam je izričito skrenuo pažnju da određeni odgovor treba zaokružiti kao tačan iako baš i nije sasvim tačan. Ovu izvanserijsku nebulozu je obrazložio činjenicom da pitanja i odgovore sastavlja neki teoretičar iz centra za edukaciju koji nema blage veze sa praksom. Većina pitanja je toliko uopštena i neodređena, da svaki od ponuđenih odgovora može u nekim konkretnim situacijama biti tačan, a u nekim drugim netačan. Pronašli smo svega 5-6 pitanja koja su bila nedvosmisleno formulisana i u jasnoj vezi sa temom kursa. Na kraju je i sam Herr Otto Flick priznao da nije ponosan na svoje kolege koji su smišljali pitanja, da ga zbog toga obuzima stid i da su velike šanse da bi i on pao na ovakvom ispitu (to svi kažu, ne znam zašto misle da će nam zbog toga biti lakše).

Posle saznanja da se ponekad i netačni odgovori broje kao tačni, rapidno mi rastu šanse da steknem sertifikat koji mi može širom otvoriti vrata sveta, za koji ne znam kuda ide, ali znam da je zalutao i da definitivno nije moj. Što širim putem korača taj svet, vidici mu se sve više sužavaju, verovatno zbog silne magle koju prodaje. Koja je svrha sertifikata koji vređa moju inteligenciju i šta će uopšte meni ulaznica za takav svet? Konačno su pale u vodu sve eventualne insinuacije o tome da moje nezadovoljstvo profesijom proističe iz lokalnog okruženja u kojem radim.

Pamet je pojedinačna, a glupost globalna.

Da preživim kurs pomogao je drug Koja sa svojim hitom:

Ne mogu da poverujem, čemu sada prisustvujem
Sve je kao (najgori) naučno-fantastični film
U meni to izaziva BUNT!!!

четвртак, 12. јул 2007.

Pričaj mi nešto lepo… o meni

Jesam govno, al’ sam slatka - rekla je.

Nije bila slatka.

Bila je nesrećna. Imala je neukrotivu želju da joj se priča kako je lepa, pametna, sposobna, posebna… Imala je želju da se pojavi neko ko će joj ispunjavati tu želju, ko će joj govoriti da je bolja od drugih, koga će zbog tih reči zavoleti. Mislila je da je to sreća. Nije videla svoju uslovljenost, nije videla ono ključno “ali”, koje ljubav ostavlja zaključanu sa druge strane vrata. Verovanje u zadovoljenje ove želje dovelo je do opijenosti koja je stvorila privid emocije. Emocijama je htela da utoli svoju glad, a hraniti se takvim emocijama je isto što i hraniti trkačkog konja kolačima i vinom. Takav konj neće ni potrčati, a kamoli pobediti. Takav konj neće dugo trajati. Vezati se, zavisiti na taj način od nekoga, znači ropstvo, znači uništenje sopstvenog života. Odakle verovanje da je veoma važno biti priznat, voljen, poštovan, obožavan, da je bitno pripadati nekome!?! Ko god je odbacio takvo verovanje upoznao je svoju sreću, jer sreću donosi svesni dodir sa stvarnošću i samospoznaja, a ne saznanje da nam se neko divi. Onog dana kada ti neko kaže da si riba ili da si genije i ti to shvatiš ozbiljno, tog dana ćeš zakoračiti u pakao. Napetost raste, stalo ti je da održiš nivo, da zadovoljiš očekivanja, u strahu si da ne izostane očekivana reakcija, posle svega učinjenog tražiš potvrdu da si bila na visini zadatka, da si se dopala, da si još na pijedestalu. Ne nazivaj to ljubavlju, jer kako možeš voleti nekoga čije su ti pohvalne reči neophodne, od koga zavisi tvoja sreća, čije se reakcije u stvari plašiš? Ako potvrda tvoje vanserijske izuzetnosti izostane, ako pretrpiš kritiku, sva napetost i strah naglo isplivavaju na površinu, stvaraju sumnju, nesigurnost, ubijaju emociju i prelaze u očaj, razočarenje, možda čak i mržnju. A sve te nejasne emocije si, još koliko juče, nazivala ljubavlju.

Poskidaj sa sebe sve te bezvredne etikete, odbaci tu lažnu uslovljenost i postaćeš slobodna i srećna. Ne budi zarobljenik tuđih reči, reči te samo zavode i udaljavaju od stvarnosti. Zašto si svoju sreću prepustila tuđim rukama, prigrli je nazad k sebi, to je tvoja sreća!?! Koga je uopšte briga da li si lepa, pametna, luda, čudna, ovakva ili onakva, dovoljno je da budeš svesna sebe i trenutka u kojem si - da bi bila lepa. Pogledaj ptice na nebu ili ljiljane u polju, niti seju, niti žanju, niti odlažu u ambare, ne predu, ne tkaju, ne trude se da ostave utisak, nije ih briga da li ih neko gleda i šta o njima misli. To je istinska sreća. Kada to shvatiš otkrićeš svu lepotu života na Zemlji i bićeš sposobna za ljubav.

недеља, 8. јул 2007.

Ja nisam ja (Yo no soy yo)

Ja nisam ja.
Ja sam onaj
Koji hoda pored mene, a kojeg ne vidim;
Kojeg se katkad setim, pa opet zaboravim.
Koji ćuti spokojan dok ja govorim,
Koji oprašta, blag, dok ja mrzim,
Koji šeta svuda gde ja nisam bio,
Koji će ostati uspravan kad ja umrem.


Juan Ramon Jimenez

Eh, što nisam drvo

Eh, što nisam drvo, da listam i dišem,
umesto da srcem, tužne pesme pišem,
ili barem stena, što ne zna da voli,
od svesnog života, nema veće boli.

Biti, a ne znati, bez cilja i želja,
Ne znati za patnje, tuge i veselja,
Bez žala za juče, bez strepnje za sutra,
Bez straha da nećeš trajati do jutra.

Bez uzdaha teških, bez sumnje i suza,
Tamne senke, čežnje, nemira i bluza,
Dovoljno je bršljan da po meni puza
Za sve druge stvari, da me boli guza.

четвртак, 5. јул 2007.

Ne vredi

Ovih dana, na više frontova, uporno pokušavam da objasnim nekim ljudima veoma jednostavne stvari, ali ne vredi. Ukazujem na problem, nudim rešenja, ali uzalud. Slušaju oni mene, ali me ne čuju, uključuju se u diskusiju, ali kao da pričaju sa nekim drugim o nečem trećem, a od dva monologa nikada ne biva dijalog. E sad…, mogu da se nerviram što će nerešavanje tog problema verovatno imati loše posledice i po mene samog, ali zar će mi od nerviranja biti bolje? Ako moje reči ne odjeknu iz prve, imam običaj da ponovim još jednom, u vrh glave dva put, a onda se okanem ćorava posla i nastavim svojim putem. Ko je čuo – čuo je! Ko sam ja da budim nekoga ko ne želi da se probudi? Zar ja treba da lečim nekoga ko ne želi da bude izlečen nego traži samo trenutno olakšanje? Ljudi nepodnošljivo lako pristaju na logiku - ‘ajde da danas zguramo ovo govno pod tepih, pa tek ako ga neko nagazi (jok i neće!!!), onda ćemo da se češemo po ludoj glavi. Nikakva naknadna pamet me ne interesuje, nebrojeno puta sam doživeo da šest meseci kasnije, kada mast ode u propast, čujem ono “ej…, bio si u pravu”. Odjebi prijatelju, ne misliš valjda da ću sada da se uznesem i da počistim za tobom!?! Sada ti budi pametan, a ja ću malo da se pravim lud.

I ne uznosim se, ne tvrdim da sam nešto posebno pametan, tim pre što znam da se kod nas ni ne isplati biti pametan (kada god sam pomislio da jesam - najebao sam), ali je praksa pokazala da se izreka “kada mudrac pokaže na Mesec, budala ne vidi dalje od prsta” u mojoj okolini potvrđuje iz dana u dan. Ne odustajem, ja i dalje govorim ono što mislim da treba reći, ali mi nije stalo do toga da moje reči naiđu na topao prijem, niti do toga da budem u pravu. Nije nikakva satisfakcija biti u pravu kada naspram sebe imaš totalnog idiota. Nije nikakav poraz ne prizvati u pamet nekoga ko ne želi da se opameti, a cenim da nije malo onih kojima se ne može pomoći. Znate onu priču kada tip ulazi u kafić, naručuje piće i za susednim stolom spazi lika kojem viri banana iz uveta!? Začuđen, prvo je pomislio da ga ignoriše, ali mu đavo nije dao mira. Pokušao je mimikom da mu da do znanja da nešto nije u redu, nije upalilo, pa mu se obratio:

- Izvinite, imate bananu u uvetu.

- Molim?

- Kažem, imate bananu u uvetu.

- Nisam vas čuo, šta ste rekli? – lik se naginje ka njemu da ga bolje čuje.

- Čoveče, zar ne vidite da imate bananu u uvetu!?!

Bananaman i dalje ne kapira o čemu se radi, tada tip gubi strpljenje i prodere se:

- IMAŠ BANANU U UVETU, JEBOTEEEEE!!!

Ovaj mu se skroz približi i uzvrati:

- Izvinite, morate govoriti malo glasnije. Imam bananu u uvetu, pa ne čujem baš najbolje.