Eh, što nisam drvo, da listam i dišem,
umesto da srcem, tužne pesme pišem,
ili barem stena, što ne zna da voli,
od svesnog života, nema veće boli.
Biti, a ne znati, bez cilja i želja,
Ne znati za patnje, tuge i veselja,
Bez žala za juče, bez strepnje za sutra,
Bez straha da nećeš trajati do jutra.
Bez uzdaha teških, bez sumnje i suza,
Tamne senke, čežnje, nemira i bluza,
Dovoljno je bršljan da po meni puza
Za sve druge stvari, da me boli guza.
Нема коментара:
Постави коментар