недеља, 14. фебруар 2010.

Lakše je biti anđeo nego djeva Marija

Pre neki dan sam naleteo na blog isfrustriranog pisca u pokušaju, koji je posle dve godine razrade ideja, najzad seo da napiše originalnu priču, da bi dve nedelje kasnije na televiziji video da je tu priču neko već napisao i snimio. Koliko sam uspeo da primetim, priča je krajnje trivijalna i stereotipna, tako da me uopšte ne čudi što se pojavila na više mesta, ali svejedno, ambiciozni autor je šokiran, očajan i ne zna šta će dalje sa sobom.

To me vraća u vreme kada sam se poluanonimno, ali full ozbiljno i pasionirano bavio komponovanjem. I pored laskavih komplimenata koje sam dobijao od kompetentnih ljudi, ja sam bio nezadovoljan, stalno sam bio pod utiskom da nisam dovoljno originalan, da ne umem da se oduprem brojnim uticajima muzike koju slušam. Tim pre, što su i od nekompetentnih stizali komentari tipa „super ti je ovo, kao Vangelis“, „fenomenalno, zvuči kao Deep Forest“, sećam se da je i moj rođeni otac, u najboljoj nameri, uspeo da povredi moj autorski ego lakomislenom izjavom „ovo je mnogo dobro, podseća me na Vagnera“. Tada sam se naivno zanosio idejom da stvaralački talenat treba krunisati autentičnim delom koje će biti nezavisno, koje će nositi snažan individualni pečat i koje će predstavljati nešto po čemu ćeš biti poseban, prepoznatljiv i neuporediv.

Iako nisam od onih koji teže da iza sebe ostave neki trag, sa gore izloženom predrasudom i velikim entuzijazmom krenem ja da stvaram svoje najnovije delo. Bio sam visoko inspirisan i u dubokom kreativnom zanosu, krenulo mi je dobro, u prvom pokušaju sam došao do glavne teme kojom sam bio potpuno zadovoljan, što je kod mene redak slučaj. Rešim da je nadogradim i aranžmanski obogatim primesama etno muzike. Uvedem sinti padove, frulu, cimbala, crkvena zvona, ubacim semplove Pavla Aksentijevića, pa ženski hor, tapan, tarabuku i tambure, pa muški hor..., od dva i po minute muzike, ja napravim pet i po. Super, kompozicija mi zvuči dobro i do tada nečuveno, dakle originalno, eto, uspeo sam! Neka je tako, neka malo odleži, a kasnije ću hladne glave da joj udarim poslednji glanc...

Nije prošlo mnogo, uzmem ja da preslušam tek objavljen „Balkan 2000“ od Sanje Ilića, stignem do pete numere i tu se zaledim. Aranžman i atmosfera skoro identični, tonalitet, tempo i Pavle Aksentijević sasvim identični, samim tim ni melodija ne odskače mnogo, bitnije razlike dolaze tek u četvrtom minutu. U neverici i totalno raspamećen, ja jednostavno zanemim, šta bih drugo. Sreća je da sam u tom trenutku svog života već bio dobro opremljen odbrambenim mehanizmima od neprijatnih iznenađenja svake vrste, pa nisam bio do te mere razočaran, kao onaj gore. Tešio sam se u fazonu, ma dobro, nema veze, važno da je muzika ugledala svetlost dana, nije bitno ko je autor, buuahahaha. Ali definitivno, nije nimalo prijatan osećaj kada shvatiš da će nešto što je trebalo da postane tvoja ultimativna satisfakcija, okončati sudbinu u kontejneru za reciklažu.

Ok, kapiram, s kraja na kraj sveta – isti smo kamen, poznati su brojni primeri da su različiti ljudi iz različitih epoha i sa različitih krajeva sveta, ne znajući jedni za druge, potpuno nezavisno dolazili do istih ideja na poljima umetnosti, nauke ili filozofije, ali brate..., isti grad, ista godina, što je mnogo, mnogo je.

Od tada sebe više ne shvatam ozbiljno kao kompozitora, ambicija mi je dosta splasnula i jedva da sam uopšte nastavio time da se bavim, ali dok sam se ja ponovo dizao, savladavao nove tehnologije i u svojoj glavi razrađivao ideje o tome kako da napravim efektan spoj etno i tehno muzike, Sanja Ilić je to majstorski realizovao na svom sledećem albumu i tako mi pripomogao da razbijem iluzije o originalnosti kao bitnom preduslovu za kreativnost.

Ali zato, kada me pitaju koje kompozitore najviše cenim, hteo - ne hteo, mislio tako ili ne, moram da počnem od Sanje Ilića. Na kraju krajeva, i on je Bik u horoskopu, i njegov Bog ima plave oči, male su šanse da je to slučajnost. :)



Moxy Creative



123klan




Rule #5, from Jim Jarmusch’s Golden Rules of Filmmaking by Mark Malazarte



четвртак, 11. фебруар 2010.

My name is Hackman, Gene Hackman

Istražitelji su mesto zločina ogradili žutom trakom, a žrtvu prekrili belim čaršavom. Oprezno su se kretali unutar ograđenog prostora, strogo vodeći računa da ne unište eventualne tragove. Povremeno su nešto zapisivali u svoje male notese, a jedan od njih je čučao i pedantno pakovao prašinu u najlon kesice. U najvećoj tišini sam se primakao mestu dešavanja. Potpuno zadovoljan tokom forenzične istrage, usredsredio sam se na socijalno-psihološke aspekte ovog bezumnog akta.

“Ja mislim da su prave žrtve, zapravo, njegova deca”, rekao sam inspektoru gotovo svečanim tonom.

“Da, da, svakako”, odgovorio mi je inspektor, ne pogledavši me.

“Žrtve su i njegovi roditelji”, dodao sam. “Pod pretpostavkom da su barem oni živi.”

Inspektor nije odgovorio, ali me to nije pokolebalo da posle kraće pauze nastavim sa svojim opservacijama.

“Ni njemu ne možemo osopriti ulogu žrtve, na kraju krajeva, on je taj koji je ovde izgubio svoj život, a to nije mala stvar, zar ne?”, izgovorio sam značajno upirući prstom prema pokrivenom telu. Inspektor više nije mogao da ignoriše moju ekspertizu.

“Hej,  ti..., da, da, ti... smesta da si se udaljio! Vidiš da pokušavamo da radimo!”, doviknuo mi je, gledajući me direktno u oči.

Dok su me dvojica kolega pratila do vozila, ja sam razmišljao o svim potencijalnim žrtvama ovog nemilog događaja. Ako je ubijeni bio dobar u poslu, trpeće svi oni koji su koristili njegove usluge, ako je bio podstanar, žrtva je i stanodavac jer nije nimalo lako pronaći pristojnog stanara u ova smutna vremena, ako je bio dužnik - jao si ga njegovim poveriocima... Ni zvuk sirene, ni SMS poruke koje su stizale od moje bivše žene, ništa nije moglo da izmesti moju koncentraciju sa ovog slučaja. Osećao sam veliku odgovornost, bilo je tu mnogo ljudi o kojima sam morao da brinem. Međutim, tek što smo stigli u stanicu, zazvonio je telefon i ja sam morao da krenem na novi zadatak.



Možda ja i nisam najbolji policajac, ali sigurno nisam zaslužio da osnovcima objašnjavam opasnosti koje im prete od seksa, duvana i droge.

“Mislim da je to što držite u ruci samo pakovanje,” reče mi klinja iz prve klupe. “Kondom vam je ispao, eto ga, tu dole, pored vaših nogu”.

“Da, da, znam. To sam i rekao”, mrmljao sam dok sam se saginjao da dohvatim kondom. “Ovo je..., ovaj deo se..., hm... Mir, deco...”. Deca su se kikotala, a ja sam se toliko upetljao da više nisam znao šta je šta. Gledao sam u levi dlan, pa u desni, pa opet u levi, da bih na kraju, prateći ih pogledom, obe ruke podigao u vis, kao da se predajem.

“Deco, ovo je kondom… Sve ovo!”

Pravio sam budalu od sebe. Okrenuo sam se ka učiteljici pokušavajući da ostvarim telepatski kontakt sa njom. “Pomozite…”, kao da sam cvilio. “Molim vas, pomozite...”. Ona nije ni trepnula, a ja sam treptao kao lampica auto alarma. Tražio sam elegantan izlazak iz ove glupe situacije, ali uzalud, zastavica je pala i ja sam nekontrolisano odvalio:

“Deco, da li volite brzu vožnju? Hoćete da vas vozim do poligona da gledate kako upucavam kontejnere? Ko je za, neka digne ruku”.

Tek što sam to izgovorio, dvanaest dečaka i pet devojčica su visoko iznad glava mahali raznobojnim pakovanjima kondoma.



Sutradan sam u “Kuriru” čitao da direktorka škole od mene nije ni tražila da učenicima pričam o seksu. "Da sam to htela, zvala bih vatrogasce", izjavila je je rezignirano. Prema izvorima “Glasa javnosti”, ona je samo prijavila da se oko škole muva neko za koga se sumnja da je narkodiler. Na “B92” su spominjali jednog kidnapera i jednog pedofila, s tim što je spikerka nekako neprirodno naglašavala reč "jednog". Ako je pak verovati “Blicu”, mene niko iz škole nije ni zvao, jer ja uopšte nisam policajac. Ovu vest je potvrdilo i Ministarstvo unutrašnjih poslova, što je u meni izazvalo uznemirujuću krizu identiteta.

“Ko sam ja?”, zabrinuto sam upitao nadzornika.

"Ti si pesnik, prorok, propovednik, pop-rock ikona i odmetnik", odgovorio mi je uz blagonakloni smešak. Njegove reči su prosto odisale majčinskom toplinom i meni je momentalno laknulo što nisam policajac.

Pokrio sam se ćebetom, krajičak jastuka stavio u usta i zaspao kao beba.