Ne dam da me vodi tuđa pamet slepa,
bez strepnje i straha idem putem svojim,
kroz voćnjak trnovit što mi kožu cepa,
osim sebe samog nikog se ne bojim.
Usamljen koračam pravo u visine,
daleko od sveta što ne zna za sreću,
sazvežđe me bodri i o meni brine,
dok podamnom beli oblaci se kreću.
Ta staza me vodi tamo gde mi godi,
gde puno je boja, svetlosti i nota,
i dok dušom letim ka svojoj slobodi,
pronalazim biser u školjki života.
Нема коментара:
Постави коментар