Pre 30 godina, tačno na današnji dan, umro je Žak Prever (Jacques Prévert), nenadjebivi pesnik slobode, života, ljubavi i socijalne nade. Bio je nežni prijatelj zaljubljenih, sirotih, poniženih, pesnik uličnih klupa i gradskih vrtova, melanholičnog i nasmejanog sveta… Scenarista, šansonjer, bajkopisac, družio se s nadrealistima, ali je bio isuviše svoj da bi im i pripadao, Pikasov pajtos, buntovnik, boem, usamljenik starih ulica i kafanica Pariza…
Deca kad se vole ljube se stojeći
Po kapijama noći
Dok prolaznici ukazuju prstom na njih…
Čitati Prevera je isto što i slušati njegov usmeni iskaz, jer govori jezikom čoveka kojeg ste sreli na ulici, a ne jezikom literature. “Poezija je svuda, na svakom ćošku, na nečijim usnama, u naboru kolaža, poezija je u vazduhu koji udišemo…”, govorio je. Beskompromisno odlučan da sačuva svoju slobodu po svaku cenu (iz vojske je otpušten kao “mentalno nepouzdan”), svojom poezijom je izgradio jedan novi svet, oslobođen od ideologije, militarizma, lažnih autoriteta i Božijeg poretka stvari. Možda ta poezija nije bila velikoumna i duboka, ali je svakako bila lepa i nova, osvežavajuće vitalna, prijatna za dušu, sentimentalna, ali duhovita i ponekad provokativna.
Ta ljubav
Tako silna
Tako drhtava
Tako nežna
Tako očajna
Prezirao je nekadašnji monotoni deklamatorski stil, rime je namerno izbegavao, a ako bi mu neka i došla pod pero, on bi je istog trenutka zamenio i pokvario. Ako bi ponegde i ostavio rimu, one su uvek bile vanredne, što je samo dokaz da je mogao sa lakoćom da ih piše. I zaista, pisao je lako, kao da govori u hodu, sa naglim i neočekivanim pauzama i prelascima sa slike na sliku, sa objekta na objekat. Siguran sam da je sve napisao iz prve, izbacivši u trenutku iz sebe ono što mu je na pameti, bez naknadnog doterivanja i dodavanja. Često je menjao tempa i broj slogova u stihu, birao je jako naglašene reči, što je održavalao interesovanje za dalji tekst. Njegove pesme su lako razumljive i pristupačne, pisane najčešće u formi monologa običnog čoveka koji mnogo zna i mnogo oseća. Ostao je u mnogim srcima, samo zato što je pisao o svemu što je prošlo kroz njegovo srce.
Pomorandža na stolu, tvoja haljina na pokrivaču,
ti u mom krevetu, slatki poklon današnjice,
svežina noći, toplina mog života
Izjave:
“Oče Naš koji jesi na nebesima, ostani tamo…”
“Vreme teško pada samo onima koji ga ubijaju”
“Srećom, svaki uspeh je
istovremeno nečiji neuspeh”
“Jedite na travi, požurite, jer pre ili kasnije,
trava će jesti nad vama”
“Ne zaboravljajte sreću,
čak ni kada ona zaboravi na vas”
“Milioni i milioni godina mi ne bi bili dovoljni
da opišem onaj kratki trenutak večnosti
kada jedno drugom padnemo u zagrljaj”
Pisao je o malim, osetljivim ljudima, o čarima Pariza, ali će ipak ostati upamćen kao pesnik ljubavi, ljubavi prema čoveku, ženi, detetu, ljubavi prema životu i prirodi… I svaki put bi tu ljubav opevao na različit način, svaka pesma - jedna ljubav. Mnogima su poznate pesme “Barbara”, “Za tebe ljubavi moja”, “Ta ljubav”, “Tamničareva pesma”, “Uvelo lišće”, “Deca se vole”, “Jutarnji doručak”, “Očajanje sedi na klupi”, “Pesma o puževima koji idu na pogreb”…, ali ja sam se danas odlučio za pesmu koja kao da je napisana baš za onu koju ja volim, takvu, kakva je.
TAKVA SAM KAKVA SAM Takva sam kakva sam | JE SUIS COMME JE SUIS Je suis comme je suis |
Нема коментара:
Постави коментар