Приказивање постова са ознаком maštarije. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком maštarije. Прикажи све постове

уторак, 11. мај 2010.

Kako napisati pesmu

ispiši hiljadu strana
a zatim ih spali
bez pompe
i sentimenta

pre punoletstva pročitaj
sve knjige
koje ti dopadnu šaka
a onda prekini

i potroši još jednu deceniju
potkradajući i ubijajući
svoje literarne idole

kloni se udruženja pisaca
i katedre lepih umetnosti
jedino čemu te
oni mogu podučiti
je poslušnost
i lažno samopouzdanje

izađi na ulicu
i dopusti sebi da budeš
prebijen od huligana
zvanog život

a onda se dovuci kući
i precrtaj
svoj najbolji stih
pre nego se onesvestiš

okači se kandžama
o zidove svoje sobe
i ne puštaj
dok ti nokti ne otpadnu
i dok poslednja kolonija termita
ne salutira tvojoj istrajnosti

piši

piši

piši

piši

piši

piši

piši

ne traži od Boga
bogatstvo
slavu
ženu

moli Ga
za čudo
za neizvestan život
i za nešto dobrog mastila

a onda počni sve ispočetka

ako doživiš osamdesetu
možda napišeš
jednu pesmu

jednu
besmrtnu
pesmu

koja će okončati
ratove

koja će rasplakati
ubice

koja će uspraviti
posrnule

koja će uzvisiti
ponižene

koja će poniziti
ohole

koja će umiriti
mrtve

koja će probuditi
žive

koja će...

ma, jasno ti je

idi sad
i piši

original by Robert Bruce

уторак, 27. април 2010.

Ljubav kao potreba za spajanjem

“Ljubav je nešto večno; aspekti mogu da se menjaju, ali ne i suština.” - Vincent van Gogh

Astrološki posmatrano, aspekti su odnosi između nebeskih tela. Kako svako od nas predstavlja galaksiju u malom, aspekte možemo razumeti kao uzajamnost individualnih galaksija ili pojedinih delova unutar svake galaksije ili, zašto ne, kao uticaj arhetipskih tema koje nas poput meteorske kiše zasipaju vekovima. Ljubav, kao ultimativna težnja ka zbližavanju i konačnom spajanju sa besmrtnom suštinom je, ako se ne varam, najjača arhetipska potreba svake individue.

Da se razumemo, sudar dveju galaksija nikako ne podrazumeva sudaranje zvezda koje im pripadaju, jer su galaksije, pre svega, prazan prostor u kojem su razdaljine između zvezda ogromne. Međutim, galaksije prilikom sudara jedna drugoj načisto “poremete” gravitaciju, što dovodi do uzajamnog mešanja prašine i gasova, pri čemu se stvaraju gusti stubovi prašine i masivni molekularni oblaci, čijom se snažnom kompresijom rađaju milioni novih zvezda. Neke od tih zvezda se gravitaciono povezuju u masivna svetlucava jata ili zvezdane klastere. Astronomska osmatranja pokazuju da se oko 90% ovako nastalih zvezdanih familija raspadne još tokom sudara galaksija (vreme je relativno), tako što se individualne zvezde razilaze i povlače u maglovitu pozadinu galaksije.

Dakle, sudar svetova nije nužno i sukob u kojem jedan teži eliminaciji drugog, već može predstavljati dugotrajni proces spajanja “dvoje u jedno”, tokom kojeg se neprestano rađa i umire.


Ova uzbudljiva fotografija Svemirskog teleskopa Hubble prikazuje sudar takozvanih “Antena galaksija”, udaljenih šezdesetak miliona svetlosnih godina od nas, u sazvežđu Gavrana. Sudar ovih galaksija je otpočeo pre oko 500 miliona godina, pri čemu su obe galaksije za sobom ostaville tragove odbačene zvezdane prašine, koji podsećaju na antene insekata. Ovaj najmlađi i nama najbliži primer sudarajućih galaksija otkrio je Fridrih Vilhelm Heršel 1785. godine, a meni se čini kao da je bilo juče. Očekuje se da će se jezgra ove dve galaksije “ujediniti” za oko 400 miliona godina.

Iako je gornja slika veoma jasna, hajde da se malo distanciramo od nje i proširimo poglede, možda ćemo, na taj način, još jasnije sagledati njenu suštinu.


Na šta vas ova slika podseća?

Mene podseća na Belo Srce, što je indijanski nickname koji sam prilikom našeg prvog susreta nadenuo mojoj dragoj, samo nebo zna zašto. :)

Smatra se da većina galaksija tokom svog života pretrpi bar jedan ovako značajan susret i da će, za nekih milijardu godina, slična sudbina zadesiti i naš Mlečni Put.

Sačekajmo Andromedu. ;)

среда, 21. април 2010.

Mark Twain - sto godina kasnije

Ponekad se zapitam da li svetom vladaju vickasti mudraci ili imbecili koji to misle ozbiljno.

Pretpostavimo da ste idiot. I pretpostavimo da ste kongresmen, ali to sam već rekao.

Da se glasanjem nešto može promeniti, oni nam ne bi dali da glasamo.

Kada god primetiš da si na strani većine, vreme je da promeniš stranu.

Imamo najbolju vladu koja se novcem može kupiti.

Bankar je čova koji će vam pozajmiti svoj kišobran kada sija sunce, pod uslovom da mu ga vratite čim počne kiša.

Cenzura je kada odraslima zabraniš šniclu samo zato što bebe ne mogu da je sažvaću.

Istorija se ne ponavlja, ali se zato često rimuje.

Civilizacija je jadna pokondirena tikva, puna surovosti, sujete, arogancije, zlobe i hipokrizije.

Laž proputuje pola sveta dok istina još uvek navlači cipele.

Nema veće istinoljubivosti od sopstvenog priznanja da si lažov.

Svaka generalizacija je lažna, uključujući i ovu.

Postoje tri vrste laži: laži, notorne laži i statistike.

Cifre ne lažu, ali zato lažovi cifraju.

Ako ne čitaš novine, bićeš neinformisan; ako ih čitaš – dezinformisan.

Oni koji ne čitaju dobre knjige se nimalo ne razlikuju od nepismenih.

Klasika, to su one knjige koje svi hvale, a niko ne čita.

Vagnerova muzika je daleko bolja nego što zvuči.

Bog je prvo stvorio idiote. To mu je bila vežba. Onda je stvorio školske odbore.

Ne dozvolite da vam školovanje omete obrazovanje.

Sve što vam treba u životu su neznanje i samopouzdanje; uspeh je zagarantovan.

Niko ne može naučiti sve. Gradivo je preobimno i menja se iz časa u čas.

Kada sam imao četrnaest, moj otac je bio toliko glup da nisam mogao da ga trpim pored sebe. Kada sam napunio dvadeset i jednu, bio sam zadivljen koliko je stari naučio za sedam godina.

Uz samo malo truda, lako možemo naučiti da istrpimo nesreću. Tuđu, naravno.

Prošao sam kroz užasne stvari u životu, od kojih su se neke zaista i dogodile.

Nisam bio na toj sahrani, ali sam im poslao telegram podrške i odobravanja.

Ne plašim se smrti. Bio sam mrtav milijarde i milijarde godina pre nego sam rođen i nikada nisam imao neprijatnosti zbog toga.

Voleo bih da živim u Mančesteru. Prelazak iz Mančestera u smrt bi bio neprimetan.

Propast sveta bih voleo da sačekam u Sinsinatiju. Tamo sve kasni po deset godina.

Najhladnija zima koju sam doživeo bilo je leto u San Francisku.

Problem sa vama iz Čikaga je što mislite da ste najbolji samo zato što ste najbrojniji.

Divno je što su otkrili Ameriku, ali bi bilo još bolje da su je promašili.

Ulice Carigrada su prizor koji svako mora da doživi jednom u životu, nikako češće.

Bolje je držati jezik za zubima po cenu da pomisle da si glup, nego progovoriti i tako im otkloniti svaku sumnju.

Prava reč može biti efektna, ali nikada kao pravovremena pauza.

Razlika između prave reči i one koja joj je najbliža je kao razlika između munje i svica.

Jezik je varljivo i nepouzdano sredstvo, gotovo je nemoguće poređati deskriptivne reči na način kojim se ne preuveličavaju činjenice – uz pomoć mašte čitaoca, koja je uvek spremna da radi bez potrebe i bez rezultata.

Što više objašnjavaš, sve te manje razumem.

U Parizu su me uvek gledali belo kada sam im se obraćao na francuskom. Nikada mi nije pošlo za rukom da te idiote nateram da razumeju sopstveni jezik.

Zahvaljujući veštini dobrog vladanja jezikom, uspeo sam da im ne kažem ništa.

Čovekov karakter se može naučiti iz najčešće upotrebljavanih prideva u konverzaciji.

Ako nađete izgladnelog psa i pomognete mu da se oporavi, on vas neće ujesti. To je glavna razlika između psa i čoveka.

Ljudska rasa je kukavička rasa i ja ne samo da marširam u toj povorci, nego nosim i zastavu.

Postoji više dobrih načina da se zaštitimo od iskušenja, ali je kukavičluk daleko najefikasniji.

Svi živimo braneći svoje kukavičluke nazivajući ih svojim principima.

Hrabrost je odolevanje strahu, savladavanje straha, a ne odsustvo straha.

Najgora vrsta samoće je kada niste zadovoljni samim sobom.

Kad nas ljudi ne cene, mi smo duboko uvređeni, a duboko u svom srcu ni sami sebe ne cenimo.

Ljudima je uvek više stalo da im priznate talenat koji nemaju, nego da ih hvalite zbog petnaest talenata koje imaju.

Ima ljudi koji se strogo lišavaju svega što se može pojesti, popiti i popušiti, a što je na bilo koji način steklo lošu reputaciju. To je cena koju plaćaju zbog zdravlja. I zdravlje je sve što dobijaju zauzvrat. Kako je to čudno. To je kao da trampite sve što imate za kravu koja ne daje mleko.

Budite oprezni sa knjigama o zdravlju. Možete umreti zbog štamparske greške.

Zarekao sam se da nikad neću pušiti dok spavam.

Pušim umereno, ne više od jedne cigarete istovremeno.

Ostaviti pušenje je najlakša stvar na svetu, ja sam ga ostavljao bezbroj puta.

Ako u Raju nema pušenja, ja ne idem.

U Raju je dobra klima, u Paklu je dobro društvo.

Alkohol je možda najveći čovekov neprijatelj, ali Biblija kaže “voli svoga neprijatelja”.

Žao mi je ljudi koji ne piju. Kako god se osećali ujutru kada se probude, do kraja dana se neće osećati ništa bolje.

Potrebno mi je samo jedno piće da se napijem, ali nikako da zapamtim da li je to trinaesto ili četrnaesto.

Ne treba preterivati, ali preterivanja u piću nikad dosta.

Većina ljudi jedva izdrži sat vremena nedeljno u crkvi, kako li će tek izdržati večnost na sličnom mestu?

Hrišćanski narodi su najprosvetljeniji i najprogresivniji, uprkos svojoj religiji.

Postojao je samo jedan Hrišćanin. Uhvatili su ga i razapeli – na vreme.

Da se Hrist sada pojavi, sigurno ne bi bio Hrišćanin.

Pod izvesnim okolnostima, bogohuljenje donosi olakšanje kakvo ne može čak ni molitva.

Sve mogu da poštujem, osim onog što drugima predstavljaju svetinju.

Šta uraditi sa čovekom koji je izmislio proslave jubileja? Samo ga ubiti, to bi bilo preblago.

Mark Twain (30. novembar 1835. – 21. april 1910.)

понедељак, 22. март 2010.

Blues in C aka Joy of Making Music

Od rane mladosti sam vernik. Ozbiljno, baš sam pravi vernik, ortodoksni. U vreme kada sam ja odrastao, jedini Bog je bio Eric Clapton, za drugog nismo znali, niti nam je bio potreban. Neki zabludeli apostoli su propovedali da on jeste drugi, jer je Jimi Hendrix prvi, ali vremenom su i oni shvatili da se radi o sinovima jednog istog, višeg Božanstva. Nazivali smo ga Bogom, ali on nije bio naš Gospodar, on je bio sluga tog višeg Božanstva kojem smo se svi klanjali, bio je sluga Muzike. Uprkos povremenim krizama i gubitku vere kod razočaranih skeptika, do dana današnjeg se suštinski ništa nije promenilo, on je za nas i dalje onaj koji je od Boga izabran da Muzici služi i njenu slavu pronosi, umesto da njome manipuliše zarad sitnih sopstvenih interesa i ambicija.


"Music is closest thing to being truly in the moment, to being in harmony with time."
(Eric Clapton)

Jedno od Bogojavljenja za pamćenje se odigralo 6. juna 2004. godine u Dalasu. Eric Clapton je organizovao "Crossroads Guitar Festival" da bi sakupio novac za svoj "Crossroads" centar za lečenje od zavisnosti, a usput je sakupio takvu ekipu slugu Božijih, kakvu ne bi sakupio ni sam Svevišnji. Da li ima Boga, ne bih sada o tome, ali ako ga ima, On je ovaj nastup sigurno gledao. Moja malenkost ga je odgledala tridesetak puta i još nije uspela da mu pronađe manu, pa mi ne preostaje ništa drugo osim da ga od sveg srca preporučim, ko do sada nije, evo mu prilike da nasluti savršenstvo.
Maksimalno opušten, u bermudama i patikama, a u isto vreme, nesvakidašnje koncentrisan, inspirisan i precizan, Eric Clapton zvuči prljavije, tvrđe i energičnije nego ikada pre. Ovaj spektakularni četrnaestominutni festival emocija on završava mokar do gole kože, ali na bini nije sam. Božansku harmoniju grade i rabovi Božiji, izuzetni Chris Stainton za pianom, neodoljivi Nathan East za basom i izvanredni Steve Gadd za bubnjevima. Sve pohvale ovoga sveta zaslužuje i famozni gitarista Doyle Bramhall II koji je još kao šesnaestogodišnjak svirao turneje sa "The Fabulous Thunderbirds", koji je na domaćem terenu i kada svira bluz i kada svira Pink Floyd, što zavređuje moje beskrajno poštovanje. Svirkom koja je sušta suprotnost Erikovoj, Doyle perfektno održava ravnotežu unutar benda, njegov solo je fascinantno nepretenciozan, jednostavan, sirov i ogoljen do koske, i kao takav predstavlja čistu esenciju stoprocentnog bluza. Billy Preston na Hammond-u je priča za sebe, impozantni solo stoleća je odsvirao s nepodnošljivom lakoćom i po ko zna koji put dokazao da virtuoznost u muzici ima smisla samo ako je prati ekstraordinarni feeling.
Bez zezanja, ja volim da preterujem, ali ovo je izvan svake sumnje jedan od najboljih živih nastupa ikada. I pored toga što kod kuće imam originalni DVD, ja ovo moram imati i na blogu, jer ga krase strast, predanost, energija i bezuslovna ljubav and that is all we need.

Eric Clapton - Have You Ever Loved A Woman
(Crossroads Guitar Festival)



четвртак, 12. новембар 2009.

Kuvarski blog Jean-Paul Sartra

3. oktobar

Danas sam razgovarao sa Kamijem o mojoj ideji da napišem "Kuvar". Iako on nikada ništa ne jede, mnogo me je ohrabrio, požurio sam kući da odmah prionem na posao. O, kako sam uzbuđen! Počeo sam da radim na formuli za moj Denverski omlet.

4. oktobar

I dalje radim na omletu i nikako mi ne ide. Pravim omlet za omletom, nižem ih jedan za drugim, kao četu vojnika koja maršira direktno u more, svi mi izgledaju prazno, odsutno i šuplje. Želim da napravim omlet koji izražava besmislenost egzistencije, a jedino što uspevam da izvučem iz njih je ukus sira. Gledam ih na tanjiru, ali oni ne gledaju u mene. Pokušao sam da ih jedem u mraku, ali ne vredi. Malro mi je predložio da dodam papriku.

6. oktobar

Shvatio sam da je tradicionalna forma omleta (jaja i sir), totalno buržoaska. Danas sam pokušao da napravim omlet od jedne cigarete, malo kafe i 4 kamenčića. Servirao sam ga Malrou, koji se odmah ispovraćao. Na dobrom sam putu, ali predamnom je dugo putovanje.

7. oktobar

Danas sam ponovo modifikovao moj recept za omlet. Svi dosadašnji pokušaji su mi doneli samo ogorčenje, a degustatorima samo mučninu. U pokušaju da dostignem buržoaski nivo, nabacio sam dva pržena jaja preko očiju i takav šetao ulicama Pariza sat vremena. Naleteo sam na Kamija u Select-u. Rekao mi je: "patetična budaletino, idi kući i operi to lice!". Iznerviran, prosuo sam mu kotlić ribljeg paprikaša u krilo. To ga je razbesnelo, zgrabio je slamku sa stola, istrgao je iz papirnog omotača, od papira napravio kuglicu koju mi je svom snagom dunuo kroz slamku direktno u oko. "Aooj! Pizdo!", dreknuo sam plačnim glasom. Ustao sam sa poda psujući i pobegao sa lica mesta držeći se za oko.

10. oktobar

Iz dana u dan pokušavam sve radikalnije interpretacije tradicionalnih jela, u nastojanju da nekako izrazim prazninu koju ovih dana osećam. Danas sam pokušao sa sledećim receptom:

Tunjevina zapečena u tepsiji

Sastojci: 1 velika tepsija

Stavite tepsiju u hladnu rernu, stavite stolicu ispred rerne, sednite na stolicu i ostanite tako zauvek. Razmišljajte o tome kako ste gladni. Kad padne noć, nipošto ne palite svetlo.

Iako ovaj recept verno dočarava prazninu, ipak mu nedostaje buržoaski životni stil. Kako ćemo prepoznati da smo ostali zakinuti za tunjevinu zapečenu u tepsiji, a ne za neko drugo jelo? Sve sam više isfrustriran, majke mi.

12. oktobar

Oko mi je još uvek otečeno. Mrzim Kamija.

25. oktobar

Primoran sam da napustim projekat pisanja kompletnog "kuvara". Umesto toga, sada tragam za jednim receptom koji će u sebi otelotvoriti stradanje čoveka u svetu kojim vlada Neosetljivi Bog, a u isto vreme, konzumentu obezbediti bar po jedan sastojak iz svake od 4 osnovne grupe hranljivih namirnica. S tom namerom, kupio sam 300 kilograma životnih namirnica u piljari na ćošku i zaključao se u kuhinji, odbijajući da ikog drugog pustim unutra. Posle nekoliko nedelja rada, pošlo mi je za rukom da sastavim recept za jelo od 2 jaja, pola šolje brašna, 4 tone govedine i jednog praziluka. Iako sam na samom početku, bojim se da me čeka još mnogo posla.

15. novembar

Osećam da sam veoma blizu velikog dostignuća. Izmišljao sam i pripremao jelo za jelom, ali nijedno od njih nije izražavalo uzaludnost postojanja ništa bolje nego da sam naručio picu. Jutros sam iz kuće izašao prilično depresivan, besciljno sam lutao ulicama. Odjednom, kao da mi se nebo otvorilo. Mozak mi je elektrificirao pod najezdom novih ideja, "đus, tost, mleko,..., đus, tost, mleko...", mumlao sam naglas. Shvatio sam da me još samo jedan sastojak deli od stvaranja hranljivog doručka. Gadnog, doduše, ali nabijenog egzistencijalnom autentičnošću. Požurio sam kući nestrpljiv da počnem sve ispočetka.

18. novembar

Danas sam pokušao još jednu varijaciju: đus, mleko, tost i čips od sira. Još jedan sumorni neuspeh. Svašta sam pokušavao. Đus, tost, mleko i viski, đus, tost, mleko i pileća džigerica, đus, tost, mleko i Malroova pljuvačka. I ništa. Nema mi pomoći, u agoniji sam. Đus, tost i mleko trčkaraju oko mog napaćenog mozga koji gori u groznici, kao bezbožno trojstvo okrutnog poricanja. Četvrti sastojak, šta bi to moglo biti!? Gubim razum, izgubljen sam kao Indijanac koji traži Sveti Gral na Menhetnu. Svoj zadatak moram da privedem kraju, ali mi ponestaje novca za hranu. Možda čoveku nije ni suđeno da sazna. Rešio sam da se zaposlim u nekom restoranu.

21. novembar

Kami je danas bio u restoranu. Nije imao pojma da sam ja bio u kuhinji i da sam mu, pre nego je poslužen, krem čorbu začinio šlajmarom. Sic semper tyrannis.

23. novembar

U restoranu sam naišao na nerazumevanje. Dobar deo klijentele se žalio da ih moj specijalni doručak (stranica iz Prustovog "Traganja za izgubljenim vremenom" i let lampa kojom stranicu treba zapaliti) ostavlja gladnim. Kao da je njihova glad od ikakvog značaja. "Ali, mi umiremo od gladi", govorili su. Pa šta? Na kraju će svakako umreti. Od takvih mi uvek pripadne muka. Dao sam otkaz. Glupo je da jedan Jean-Paul Sartre konobariše. Imam dovoljno novca da uskoro nastavim svoj rad.

24. novembar

Sinoć sam sanjao jedan san. U njemu, stojim sam, na plaži. Strašna oluja besni oko mene. Počinje i kiša. Pada noć. Shvatam kako sam mali i beznačajan, kako je čitavo čovečanstvo samo trunka u Božijem oku, a ja samo trunka u tom čovečanstvu. Iznenada, pored mene se zaustavlja crveni Cadillac kabriolet, u njemu su dve prelepe devojke, Jojo i Vendi. One me kupe i odvode u svoju holivudsku vilu, daju mi pola kile kokaina i sa mnom ludački strasno vode ljubav do kraja mog života.

26. novembar

Danas sam napravio Švarcvald tortu od 3 kile trešanja i živog dabra, izazivajući samu definiciju reči "torta". Bio sam veoma zadovoljan. Malro je rekao da se iskreno divi mojoj torti, ali da ne može da ostane na desertu. Svejedno, mislim da bi ovo mogao biti vrhunac mojih dosadašnjih dostignuća, rešio sam da se prijavim na Betty Crocker Bake-Off, internacionalno takmičenje kuvara amatera. Nagrada je milion dolara.

30. novembar

Danas je održano takmičenje. Stvari se baš nisu odvijale onako kako sam zamislio. Dok je žiri većao, dabar se malo uznemirio i ujeo Betty Crocker za ručni zglob. Dabrove moćne čeljusti su sposobne da poseku osrednju šumu plave smreke za manje od deset minuta, ne treba trošiti reči da mu za nežni zglob omiljene američke kuvarice treba mnogo manje. Osvojio sam samo treće mesto, a protiv mene je pokrenuta veoma neprijatna sudska tužba.

1. decembar

U poslednja 2 meseca sam tokom svake nedelje nabacivao po 12 i po kilograma i sada me zapljuskuju plime prosvetljenja. Glupo je biti toliko debeo. Moj bol, očaj i krajnja usamljenost su potpuno identični kao što su bili dok sam bio mršav, ali izgleda da, ovakav, ostavljam daleko slabiji utisak na devojke. Od danas živim samo na cigaretama i crnoj kafi.


недеља, 9. март 2008.

Mrak


mrak pada na Čovečanstvo
i lica postaju nešto užasno
što je htelo više
od onog što se
pruža.

svi naši dani
obeleženi su neočekivanim
povredama - neke od njih su
prava katastrofa,
druge manje od toga
ali čitav taj proces
je zamoran i neprekidan.
zakon mrcvarenja.
mnogi dižu ruke
ostavljajući
prazne prostore
tamo gde bi trebalo da su
ellar.jpgljudi.

naši preci,
naši vaspitni sistemi,
država, masmediji,
pristup životu
zaveli su i obmanuli
mase: pobeđene su
jalovošću
aktuelnog
sna.

nisu svesni
da ostvarenje
ili pobeda
ili sreća
ili kako god to nazvali
mora imati svoje poraze.

samo ponovno pribiranje
i kretanje napred
privodi suštinu
bilo kakvoj magiji
koja može da se razvije.

i sad
kad smo spremni
za samouništenje
vrlo je malo toga
ostalo da se ubije

što čini tragediju
manje-više
mnogo mnogo
većom.

* * *
Prokockali smo Istoriju
kao družina pijanaca
koja se kocka na sitno
u muškoj klonji lokalnog bircuza

* * *

Da, svakodnevno srećem na stotine ljudi koji su odustali od sebe. Ne, nisu me uvukli u svoj mrak, naprotiv, ako me je išta spasilo mraka, onda je to mimoilaženje s gomilom.

Potraga za rečima, koje bih da uperim ka mestu i trenutku, nije dugo trajala.
Njihov autor nije s ovih prostora, nije čak ni svedok trenutka.
Umro je na današnji dan, a zvao se Henry Charles Bukowski.

Vožnja kroz pakao

ljudi su umorni, nesrećni i promašeni,
ljudi su ogorčeni i osvetoljubivi,
ljudi su izigrani i uplašeni,
ljudi su besni i bez imalo mašte,
i ja vozim među njima autoputem dok oni
prikazuju vožnjom ono što je ostalo od njih -
neki su gnevniji, agresivniji od drugih,
neki ne vole da budu prestignuti
neki ne daju drugima da voze brže
neki uporno blokiraju trake
neki mrze novije, skuplje modele vozila
drugi u takvim kolima mrze starija kola.

autoput je cirkus jeftinih i sitnih duša,
čovečanstvo u pokretu,
većina njih dolazi iz nekog mesta koje mrzi
i odlazi ka drugom koje mrzi jednako ili još više.
autoput je slika onog šta smo postali i
masa saobraćajnih nesreća i smrti sudar su
osakaćenih bića, žalosnih i poremećenih života.

kad vozim autoputem vidim dušu ljudi
moga grada i ona je ružna ružna:
živi su oglodali
svoje
srce.


Čarls Bukovski

субота, 5. јануар 2008.

Savršeno pokajanje

Odlomak iz filma “Night On Earth” (Jim Jarmusch, 1991.)

* * * * *

- Oče, znam da će vam ovo zvučati malo čudno…, mrkla je noć, sami smo u taksiju i malo mi je neprijatno…, ali ja bih da vam se ispovedim.

- Ovo nije ni mesto, ni prilika za ispovest, sine moj.

- Znam Oče, rekoh sam sebi malopre, za Boga miloga, pa mi smo u taksiju, a ne u crkvi…, ali ja moram da se ispovedim.

- Mili sine, ispovest je tajnovit čin i crkva je jedino mesto na kojem se može sačuvati anonimnost. U protivnom…

- Evo, neću nikom ništa reći, obećavam! Ma, ja ionako nisam Rimljanin, Toskanac sam. Taksiram već 15 godina po Rimu i kunem vam se Oče, da za tih 15 godina nikada nisam dva puta pokupio istu mušteriju. I da se desi da vas povezem negde kroz 10 godina, ne bih vas prepoznao u odori biskupa. Evo, neću vas ni pogledati u lice, jer na kraju krajeva, treba da gledam gde vozim. Moram da se ispovedim, preklinjem vas, evo, ne morate platiti vožnju! Ako ne saslušate moju ispovest, plašim se da ću goreti u paklu.

- Ali, ovo je neprihvatljivo…

Padre se bori za vazduh i masira srce

- Mnogo grehova nosim na duši Oče, i moram da ih ispovedim. Prvo, kada sam imao oko 12 ili 13 godina, u doba kada dečaci počinju da se osećaju kao muškarci, kad prvi put osete fizički nagon za…, kako to da vam objasnim…, za ljubavlju, za seksom! Znate ono, kad osetite potrebu da se ispraznite, istresete…, da se rasteretite i oslobodite te želje za… razumete? Elem, tada sam živeo na selu, gde nije bilo mnogo devojaka, hoću reći, kilometraža je tu jako bitna, a većina žena iz sela je odavno prešla preko dvadeset, trideset… Zbog toga smo, moji vršnjaci i ja, bili u velikom problemu. Iako si, suštinski, još uvek dete, nešto iznutra ti nezadrživo i neizdrživo poručuje da si muško, a nema načina da se oslobodiš tog pritiska. I tako smo došli na super ideju da…, u stvari, jedan moj veoma inteligentan drugar, baš inteligentan, se dosetio kako da damo sebi oduška. Naime, vodili smo ljubav sa… kako bih vam rekao… sa bundevama. Bundeve su tako tople, meke, vlažne, sočne, sa semenkama unutra, tako oble… I mi bi smo navalili… tum, pa-pa-tum, pa-pa-tum… pomozite mi da nađem pravu reč Oče…, tako smo zadovoljavali svoju potrebu sa bundevama. Ali posle izvesnog vremena sam prestao, za drugove nisam siguran, to je uostalom, njihova stvar. Prestao sam Oče, jer sam sazrevajući u senzibilnog, pa čak i religioznog muškarca, shvatio, a siguran sam da ćete se složiti sa mnom, da je svakom čoveku potrebna ljubav, ali ne sa povrtnom biljkom, nego sa živim bićem, kako da vam kažem… sa nečim što se kreće, oseća, toplokrvno je i gleda vas u oči. Nešto što ima dušu… razumete. E vidite, bila je tu jedna ovca. Preeeelepa ovčica! Oče, ne bi ste poverovali koliko je bila simpatična, nežna, umiljata, privlačna. Zvao sam je Lola. Nije bila ružna kao ostale ovce, bila je nekako posebna, slatko jagnješce. Tako blaga, prefinjena, plemenita, sa mekom vunom i dva krupna oka koja me gledaju. U početku nisam ni primetio da me gleda, ali čim sam čuo njen umilni glasić “beeeeee, beeeeee”, bio sam očaran. Ne kao ostale ovce “BEE-EEE-EEE”, nego “beeeeee”. Predivno… Pokreti su joj bili otmeni i zanosni. Ona bi samo prošla pored mene i ja bih se već našao na njoj. Bila je čarobno lepa, rekao bih erotična. Dovodila me je u neprijatne situacije, jer se pojavljivala i kada sam bio u društvu. Nije bilo teško primetiti da se ona ne mota oko mene slučajno, bilo me je sramota. Na kraju je čak i moj otac primetio… Brutalno iskustvo, ne smem ni da se setim. Znate šta je uradio? Prodao ju je jednom k……., jednom kasapinu… Kasapinu… Moju Lolu… Prodao je moju Lolu kasapinu koji se zvao Gvido Rustikoni… Bio je grozan…, jedna debela, dlakava i znojava grdosija. Sirov, polupismen, ružan, odvratan tip. Ma, bio je ogavan… Moju Lolu, onako plemenitu… masnom kasapinu za 80.000 lira… To sam toliko teško podneo da od tada nisam okusio meso. Ni dan danas, kada me pitaju “hoćeš malo jagnjetine?” Jagnjetinu? Ja? Neka, hvala! A ne jedem ni povrće, zbog bundeve… U stvari, od tada skoro ništa ne jedem, Oče, jedva da uopšte jedem. To je bilo jako traumatično za mene… Hoću da vam kažem, razumem da su to veliki gresi, ali budimo iskreni Oče, počinjeni su iz ljubavi.

Padre prebire po torbici tražeći nitroglicerin. Taksi se zaustavlja, Đino otvara prozor da se pozdravi sa prijateljicama noći, sav važan što vozi biskupa. Prijateljice, koje su inače trandže, svoju pažnju preusmeravaju na zadnje sedište, konstatujući da je biskup baš sladak, mašu mu i šalju poljupce. Sveštenikovo zdravstveno stanje je sve gore. Đino ništa ne primećuje, nastavlja vožnju i monolog

- Moj brat Vićenco takođe živi ovde, u Rimu. On je vodoinstalater, popravlja vodovodne cevi. Jednom prilikom su me pozvali na večeru, on i moja snaja, Monika. Otišao sam do njihovog stana, imaju i psa, baš slatku kuju. Odmah posle večere, on je dobio hitan poziv, u nekim apartmanima je pukla cev, izbila je velika poplava. Kao munjom opaljen, moj brat je zgrabio alat i istrčao iz stana, a ja ostao nasamo sa Monikom. E sad, Monika je veoma lepa žena. Trebalo bi da je vidite Oče, apsolutno je fantastična. Prekrasna. I ja se njoj dopadam, još od prvog dana. Uvek me gleda onim upadljivim “snajka” pogledom. Još na venčanju kada sam joj rekao “Čestitam,” pogledala me je nekako čudno i zavodljivo. Udala se za mog brata, a mi smo isti tip. U stvari, ja sam čak i zgodniji od njega. Dakle, bili smo sami, Monika i ja. Prala je sudove i dok se naginjala nad sudoperom, ja sam sedeo iza nje, evo baš ovako kao sada, odakle sam jasno mogao da vidim njene guzove. Savršeni guzovi. Mama Mia! To dupe ne može biti s ovog sveta. U minijaturnim belim gaćicama, malo zavučenim i zadignutim, tako da joj je čitav jedan guz bljesnuo napolje, a drugi ostao samo delimično pokriven. Oče, tad sam izgubio kontrolu! Okrenula se ka meni i uputila mi onakav pogled, i iznenada, paaaafff, bio sam na njoj. Oče, to njeno velelepno dupe, ružičasto, mekano, okruglo kao bundeva! Njene bele, meke, pufnaste gaćice su me podsetile na ovcu. Pred očima su mi u bunilu proletali bundeva, ovca, snajka…, kao buktinja sam goreo u požudi. Sledećeg trenutka našli smo se na podu, ispod stola. Kakvo zadovoljstvo, bilo je veličanstveno! Uživali smo jedno u drugom kao… možete da zamislite, Oče. San snova, Raj na Zemlji! Rekao sam sam sebi “ali to je žena tvoga brata!”, ipak, nisam mogao da se zaustavim, pa sam ponovio “to je žena tvoga brata! Prestani!”, ali uzalud. I tako, tum, ta-ta tum, ta-ta tum, trajalo je satima. Neviđeno! Ona je vrištala “Aaaah!” i ja sam vrištao “Aaaah!”. Bilo je zastrašujuće dobro. Lepota, da umreš.

u tom trenutku na zadnjem sedištu, sveštenik se batrga i umire

Okrenuo sam je ka sebi i celu izljubio… njen vrat, njene predivne grudi. Ostao sam cele noći. Više nikad nisam odlazio tamo, jer je ona žena moga brata, iako on nije ništa posumnjao. I sada, kad god se vidimo, ona mi se osmehne, a ja je pitam “sećaš se kako smo se karali na podu kao životinje?” Božanstveno tucanje! Moja prekrasna snajka! … Oče, ne znam da li ste ikada vodili ljubav sa snajom, ako niste, obavezno probajte, to je neopisivo, vrh vrhova! Posle samo treba da se ispovedite, ali zadovoljstvo je nezamenljivo. Neverovatno!

* * * * *

Pošto je 67 puta viknuo “Padre” pokušavajaući da probudi sveštenika, kada je konačno shvatio da je ovaj mrtav: “Porca Madonna, ubio sam biskupa, sad je sigurno da ću goreti u paklu!”

* * * * *

Dok je, u pokušaju da prikrije svoj “zločin”, iznosio sveštenika iz kola: “Mama mia, običan sveštenik, a težak kao biskup”.

среда, 5. септембар 2007.

Asterionova kuća

I kraljica rodi sina koga nazvaše Asterionom.

Apolodor: Biblioteka, III, I

Znam da mi pripisuju oholost, možda i mizantropiju, pa čak i sumanutost. Ali su te kletve (za koje ću se osvetiti kad vreme dođe) besmislene. Istina je da ne izlazim iz svoje kuće, ali je, isto tako, istina da su njena vrata (kojih ima bezbroj*) danonoćno otvorena ljudima i zverima. (* u originalu stoji četrnaest, ali ima više nego dovoljno razloga da verujemo da je Asterion pod njim podrazumevao beskonačan broj.) Ko želi, neka uđe. U njoj neće naći žensku pompu ni bizarna pretvaranja kao u dvorcima, ali će zato zateći mir i samoću. Zatim, to je kuća koja je jedinstvena na celoj zemaljskoj kugli. (Oni koji tvrde da u Egiptu postoji nešto slično govore laž.) Čak i moji neprijatelji spremno priznaju da u mojoj kući nema nikakvog nameštaja. Po drugim besmislenim glasinama, ja, Asterion, nalazim se u njoj kao zatočenik. Treba li da ponovim da nijedna vrata nisu zaključana i da dodam da na njima nema nijedne brave? Što se mojih izlazaka tiče, jednog popodneva izašao sam na ulicu; ako sam se vratio pre sumraka, učinio sam to iz straha koji mi je ulivalo lice plebsa, ta bezbrojna lica ravna kao otvoreni dlan. Sunce je već bilo zašlo, ali bespomoćni plač nekog deteta i promukle molitve vernika kazivali su mi da sam bio primećen. Ljudi su se molili, bežali su, klanjali se; neki su se verali uz stubove hrama svetlosti, dok su drugi grabili kamenice. Neki su se, čini mi se, skrivali ispod mora. Nije moja majka uzalud bila kraljica; ne trpim da se mešam sa prostim svetom, mada iz skromnosti to želim.

Činjenica je da sam jedinstven. Ne zanima me šta jedan čovek može preneti drugim ljudima; delim mišljenje filozofa da se ništa ne može saopštiti pisanjem. Moj duh je predodređen za velike poduhvate, tako da u njemu nema mesta za tričarije ljutnje i razne trivijalnosti; nikada nisam zapamtio razliku između jednog slova i drugog. Darežljiva netrpeljivost nije mi dozvolila da naučim da čitam. Ponekad žalim jer su noći i dani dugi.

Podrazumeva se da ne oskudevam u zabavama. Kao ovan u napadu, ja trčim po kamenim hodnicima dok se ne srušim od umora. Skrivam se u senci neke cisterne ili za okuke hodnika kada se igram žmurke. Igram se i na tavanima, s kojih se bacam dok ne postanem sav krvav. U svako doba mogu da se pretvaram kao da spavam, zatvorim oči i snažno dišem. (Ponekad zaista zaspim, ponekad menjam boju dana kad otvorim oči.) Ali najviše od svega volim da se igram drugog Asteriona. Pretvaram se kao da mi on dolazi u posetu i kao da mu ja pokazujem kuću. Obraćam mu se sa izuzetnim poštovanjem: Sada dolazimo do raskrsnice kroz koju smo već prošli; ili Sada stižemo u drugo dvorište; ili , Jesam li ti rekao da će ti se svideti ova pojila, ili Sada ćeš videti jednu cisternu koja se napunila peskom; ili Videćeš kako se hodnici u podrumu račvaju. Ponekad mi se omakne neka greška, te se obojica od srca smejemo.

Nisam samo izmišljao igre, već sam razmišljao i o kući. Svi njeni delovi ponavljaju se više puta, bilo koje mesto takođe je neko drugo mesto. Nema u njoj jedne cisterne, jednog dvorišta, jednog pojila, jednog odmarališta; ima četrnaest (bezbroj) odmarališta, pojila, dvorišta u cisterni. Kuća je velika kao svemir; bolje rečeno, ona jeste svemir. Međutim, prolazeći pored svih tih cisterni, kroz dvorišta, kroz prašnjave hodnike od sivog kamena, stizao sam na ulicu, odakle sam video hram svetlosti i more. Nisam ništa razumeo dok jedne noći nisam doživeo otkrovenje. Tad sam shvatio, takođe, da ima četrnaest (bezbroj) mora i hramova. Ništa nije jedinstveno, sve postoji četrnaest puta, ali dve stvari na svetu kao da jesu jedinstvene: zagonetno sunce na nebu i Asterion na zemlji. Možda sam upravo ja stvorio zvezde, sunce i golemu kuću, ali više se ne sećam.

Svake devete godine u moju kuću ulazi devet muškaraca da bih ih ja pročistio od svakog zla. Čujem njihove korake ili glasove udno kamenih hodnika i radosno počinjem da im trčim u susret. Ceremonija traje jedva nekoliko minuta. Jedan za drugim oni padaju a da ja nisam ni ruke okrvavio. Ostaju na mestu gde su pali, a njihovi leševi pomažu mi da se lakše snađem u hodnicima. Ja ih ne poznajem, ali znam da je jedan od njih u samrtnom času prorekao da će se jednog dana pojaviti moj spasitelj. Od tog dana ne muči me samoća jer znam da moj spasitelj živi i da će se na kraju vinuti iz prašine. Kada bih mogao da čujem sve šumove sveta, čuo bih i njegove korake. Voleo bih kad bi me on odveo negde gde ima manje hodnika i vrata. Kako će izgledati moj spasitelj? - pitam se. Da li će to biti bik ili čovek? Da ne bude bik s čovečjim licem? Da ne bude kao ja?

Jutarnje sunce odjeknulo je u bronzanom maču. Nije ostao ni jedan trag krvi.

- Veruješ li, Arijanda - reče Tezej - da se Minotaur gotovo i nije branio?

Marti Moskeri Istman (Horhe Luis Borhes)

среда, 22. август 2007.

U krugu

Svet me ćutke pita kuda idem.
Ali zar ja znam svoj konačni cilj?

Ja samo sprovodim ono što mogu, što traži od mene život:
žedan – pijem vodu,
gladan – jedem hleb,
umoran – odmaram se,
kad se odmorim, hrlim napred – i nailazim na svoje tragove.
Ja sam u krugu, gde reč traži Reč, a čovek – Čoveka.


Ales Razanav

среда, 18. јул 2007.

Negde drugde

Hteo bih da živim negde drugde.
U gradićima vezenim ručno.

Da se srećem s onima
koji ne dolaze na svet.

Bili bismo konačno srećni usamljenici.
Ne bi nas čekala nijedna luka.

Nijedan dolazak. Nijedan odlazak.
Prolaznost u muzeju.

Niko ne bi ratovao zbog nas.
Nijedno čovečanstvo. Nijedna vojska. Nijedno oružje.

Smrt u pripitom stanju. Bila bi vesela.
U biblioteci višetomno vreme.

Ljubav. Nepostojeće poglavlje.
Šapatom bi nam okretalo stranice u srcima.


Eva Lipska

недеља, 8. јул 2007.

Ja nisam ja (Yo no soy yo)

Ja nisam ja.
Ja sam onaj
Koji hoda pored mene, a kojeg ne vidim;
Kojeg se katkad setim, pa opet zaboravim.
Koji ćuti spokojan dok ja govorim,
Koji oprašta, blag, dok ja mrzim,
Koji šeta svuda gde ja nisam bio,
Koji će ostati uspravan kad ja umrem.


Juan Ramon Jimenez

субота, 30. јун 2007.

Oprosti mi

Oprosti mi što te tražim
tako nespretno
u tebi.
Oprosti mi katkada moju bol.
To je zato što želim otkriti u tebi
najbolji deo tebe.

Ono što ti nisi videla, a ja vidim,
plivač u tvojoj nutrini, dragocenoj.
I uzeti to,
i držati visoko, kao što stablo
drži poslednju svetlost
koju je našlo u suncu.
I tada ćeš ti,
u potrazi za tim, uzići gore.

Da bi došla do toga,
popeta iznad sebe, kakvu te želim,
dotičući još samo svoju prošlost
ružičastim vršcima nogu,
dok ti je celo telo napeto, u usponu
od sebe samoj sebi.

I neka tada mojoj ljubavi odgovori
novo biće, koje si ti.

Pedro Salinas

понедељак, 25. јун 2007.

Volim i ja tebe

On (gleda u nebo): Vreme je danas lepo.
Ona (gleda u njega): Prilično, nije loše... Da, lepo je.
On: Zašto kažeš „Prilično”, kad znaš da je lepo? E, takva si od kad sam te prvi put upoznao...
Ona (gleda ga upitno).
On (smeška se): Sećaš li se našeg prvog susreta?
Ona (osmehuje se i spušta glavu).
On: Pamtiš li?
Ona: Normalno, svakako, a kako da zaboravim?
On (ozbiljno): Bio je to susret koji se ne zaboravlja iako je prošlo toliko vremena... Baš mnogo... Verovatno (gleda u nju) da ima više od pedeset godina.
Ona (klima glavom): Otprilike.
On: Zaista je to grdno vremena, stvarno, pedeset godina....
Ona: Pa nije baš toliko... Ne... Manje od pedeset... Pažljivo računaj...
On (smeje se): Ne želiš priznati da si ostarila! Kosa ti je pobelela, zube si zamenila veštačkim, a po licu i na rukama bore na sve strane – pa normalno da ti nije milo da priznaš! Takva si ti... Voliš ti istinu, ali samo deo – možda tri četvrtine ili četiri petine istine, ali nikako celu.
Ona (negoduje): Ja?
On (odlučno): Da, ti!
Ona: Ti me ružiš... Celog života me klevećeš!
On: Sećaš li se našeg prvog susreta?
Ona: Oh... Sećam se... Normalno da se sećam.
On: A da li se sećaš šta se desilo prilikom tog susreta?
Ona (dvoumi se): Na koji susret misliš?
On: Pa na naš prvi susret.
Ona: Misliš na susret u kući suseda mojih roditelja?
On: Ne... Ne mislim na njega. Kod suseda tvoje porodice sreli smo se bar deset puta, možda i dvadeset... Ne znam tačno... Ne mislim na to, već mislim na naš prvi susret... Naš prvi susret... Da li si zaboravila?
Ona (stavlja ruku na lice i gleda na drugu stranu, okreće glavu od stida): A... Da... Setila sam se... (okreće se ka njemu)... O prepredenko... Setila sam se susreta na koji misliš... (smeje se i po drugi put okreće glavu na drugu stranu).
On: Poklonio sam ti buket ruža.
Ona: Jednu ružu.
On: I rekao sam ti da te volim.
Ona: Rekao si da misliš da me voliš.
On: A ti si mi rekla da još uvek nisi sigurna da li mi voliš ili ne.
Ona: Ne, ne... Rekla sam da su tvoje reči prerane jer u to vreme sam bila suviše mlada za ljubav.
On (ozbiljno): Toga dana dao sam ti buket crvenih ruža.
Ona (žustro): Jednu belu ružu.
On: I naslonio sam te uza zid... Jer, kao što znaš – stajali smo.
Ona: Je si li siguran da smo stajali...
On: Da, privio sam te uza zid, dok ti se leđa nisu prilepila za njega – i tvoje srce i duša tada su bili među mojim rukama.
Ona (okreće se od srameži).
On: I tada smo uronili u dražesnu vatru, licem u lice.
Ona: Ej... Zašto to govoriš ?
On: Zid je bio prilepljen uz tvoja leđa, a ja priljubljen uz tebe.
Ona: Ućuti!
On: Rekao sam ti tog dana, rekao sam ti hiljadu puta da te volim... Ali ti... Rekla si da ti još uvek nisu jasna osećanja prema meni.
Ona: Kazala sam da sam tada bila mlada za ljubav.
On: I prođe od našeg prvog susreta pola veka, a ja od tebe još nisam čuo celu rečenicu „Volim te”.
Ona: Rekla sam je bezbroj puta.
On: Ali nije bila cela.
Ona: Kažeš da je prošlo pola veka, a i pored toga ne znaš da li te volim ili ne?!
On (podrugljivo): Verovatno da tebi i dalje nisu jasna osećanja prema meni.
Ona: O Bože! Kakve su ovo reči? Nisi se promenio nimalo od kad smo se upoznali.
On (upitno): Kod zida?
Ona: Ne... Već hoću da kažem nisi se promenio nimalo od kada samo se sreli kod suseda mojih roditelja.
On: Kako? U čemu se to nisam promenio?
Ona: Pa kada sam te videla prvi put, videla sam u tebi ljupkog, simpatičnog mladića kome je lupalo srce.
On: I lupalo je i tvoje srce?
Ona: Otprilike.
On (ljutito): Otprilike... Otprilike... Proklet da je onaj ko je izmislio tu reč... Sve je kod tebe nepotpuno i zbunjeno... Pa da li na svetu postoji srce koje otprilike lupa? Ili lupa, ili ne lupa.
Ona: Zašto se tako duriš ?! U redu, da te umirim: Udaralo mi je srce u grudima kad sam te videla prvi put kod suseda mojih roditelja.
On: Ah... Pa kaži to već jednom ljudski, nemoj nerve da mi kidaš!
Ona: Dobro, neka ti je na znanje, umnožili su se otkucaji i kod sledećih susreta.
On: A pri susretu kod zida... Onoga dana... Da li se tada lupanje srca povećalo?
Ona (stidljivo): Pa tako...
On (ljutito): Da li se povećalo ili nije... Više ne mogu da trpim te tvoje reči... Više ne podnosim „pa tako“ i „otprilike“ i... i...
Ona: Kada smo se sreli kod zida, ah... (ućutala je).
On: Šta ti se dogodilo kad smo se sreli kod zida?
Ona: Zahvatila su me čudnovata osećanja.
On (upitno): Neugodna?
Ona: Ne... Ne kažem da su bila neprijatna... Ali su bila nekako čudna.
On (radoznalo): Prijatna?
Ona: Možda... Možda... Međutim, u svakom slučaju čudna.
On: Pa dobro, šta je to bilo čudno u njima?
Ona: Nisam ranije primetila što sam osetila tog dana... (smeje se)... Bio si nevaljao, a ja bezazlena.
On: Ništa ne razumem.
Ona: Oh... Ništa ne razumeš... Pretpostavljam da onda nećeš razumeti ni osećanja koja su me tada obuzela.
On: Pa kako da razumem kada ništa drugo ne govoriš osim da su bila čudna? Kako očekuješ da razumem te tvoje zagonetne reči?
Ona: Pitaš me da li se pojačalo lupanje mog srca onog dana kad smo se sreli kod zida?
On: Da!
Ona: Pa dobro, da li ćeš verovati ako ti kažem da sam sve vreme dok su mi leđa bila prislonjena uza zid, osećala da mi srce leti između rebara ili da je zanemelo? Da li ćeš mi verovati?
On: Hoću... Jer i ja sam to isto sećao... Verujem ti!
Ona: I dan-danas... I dan-danas, i dalje... (ućutala je)
On: I dalje šta?
Ona (okrenula mu je glavu od stida): I dan-danas osećam da mi srce leti ili se zakameni kad god ti dotaknem ruku ili te pogledam u oči.
On: O Bože... Kako si ti veličanstvena, poput ovog prekrasnog neba.
Ona (okrenula se k njemu i gleda ga u oči): Ja te volim.
On (Primaknuo se i stavio joj ruku na usne): Samo nemoj reći „otprilike” ili „možda” ili „pa tako”... (vraća se u prethodni položaj).
Ona: Volim te... To je suština života... Kažem ti jednostavno... Volim te... Volim te...
On: Volim i ja tebe... Volim te...

Fahri Kauvar

петак, 15. јун 2007.

Pobuna

Zvoni pobuna u mojoj sobi.
Moje se stvari od trajanja brane.
Htele bi da nisu. Da su okončane.
Svaka bi da se u prah izdrobi.

Gola svetlost je legla preko stola.
Sa svih strana je pobuna ustala.
Buni se voda iz svetlog bokala.
Sve je u sobi svijeno od bola.

Veličanstven je taj napor u vodi
Da razbije staklo i da se razlije.
Sve što je ovde htelo bi da nije.
Htelo bi od svega da se oslobodi.

Oseća mi ruka čega god se dirne
Da više nije ono što se hoće.
Bune se stvari oku tako mirne
A duši prepune nereda i zloće.


Petar Pajić

четвртак, 14. јун 2007.

Maštarije

“Platonski svet je njegovo bajno utočiste: neranjivo je, a on se oseća napuštenim; čisto je, a on se gnuša prljave stvarnosti; ne poznaje osećanja, a on beži od izliva nežnosti; večno je, a njega pogađa prolaznost vremena. Pripao je platonskom svetu iz straha, gadjenja, stidljivosti i melanholije” (Ernesto Sabato)

Dvadeseti vek je ispoštovao mnoge literarne heroje, ali jedan od najvoljenijih je svakako bio Horhe Luis Borhes. On spada u onu retku kategoriju pisaca posle kojih više ništa nije isto, koji su poput Kafke i Beketa, napravili veliki zaokret u književnim tokovima, zaobišavši do svoga vremena ustaljene konvencije u pisanju. Ostvario je ogroman i univerzalni uticaj na književnost, a ostao je upamćen kao obnovitelj pripovetke, pesnik, esejist, kritičar, prevodilac, antologičar, mirotvorac, uzor i nadahnuće novih generacija, kolumnista, scenarista, predavač…

“Nemam stalnu estetiku, ne jurim za temama, ali one jure mene. Trudim se da ih izbegnem, ali na duge staze one me sustižu i ja pišem da ih se oslobodim.”

Njegovo delo predstavlja esenciju svega što je do sada napisano, a uz to pruža i vrlo lični doživljaj sveta. Književnost je shvatao kao igru, a igrao se sa raznorodnim intelektualnim interesovanjima koje je spretno utkao u svoja dela. Najdraže literarne igračke su mu bile mitologija, matematika, teologija, filozofija, vreme, večnost, realnost, ličnost, ogledala, lavirinti…

“Vreme je supstanca od koje sam sačinjen. Vreme je reka koja me je odnela, ali ja sam reka; vreme je tigar koji me je rastrgnuo, ali ja sam tigar; vreme je vatra koja me je progutala, ali ja sam vatra.”

Svojim pričama on je stvarao mitove budućnosti, svet je video kao neizmernu peščanu knjigu koja sipi čitavu večnost. Ništa se ne događa niti će se desiti, a da nije već negde zapisano i uredno poslagano na policama biblioteka. U tom svetu on nas vidi samo kao nečije dvojnike, odraze nekih drugih ljudi, likove u ogledalima, ilulzije, čiste privide. Na toj sumnji u naše postojanje počiva budućnost sveta, i ona će ga konačno progutati, jer je čovek crna rupa u kosmosu.

“Svet je nažalost stvaran, a ja sam nažalost Borhes.”

Razorio je staru i stvorio novu sliku o književnosti. Smatrao je da dobre priče nastaju i žive nezavisno od od toga da li ih njihov pisac shvata ili ne. Čak je verovao da pisac ne može sagledati svoje delo, baš kao što se vrednost ikone ne može sagledati u ogledalu. Pored dara za priču imao je sposobnost da kompleksna pitanja obradi na jednostavan i tajnovit način, a da to ne bude očigledno. Umeo je ubojito i delotvorno da prećuti neke stvari koje se ponekad ne mogu drugačije saopštiti i tako pokazao da ono što nije ispričano može biti važniji deo priče. U senci kratkih priča, ostao je najznačajniji deo njegovog stvaralaštva, a to je poezija koju je pisao tokom celog života.

“Videti u smrti san, u smiraju Sunca tužno zlato, takva je poezija, besmrtna i siromašna. Poezija se vraća kao zora i smiraj Sunca.”

Izuzetnu vrednost ima i njegovo kritičko i esejističko delo. Zakasneli prevodi njegovih kritika su izvršili značajan uticaj na evropsku kritiku. Svi njegovi eseji su prave intelektualne avanture kroz koje znalački, ali sa puno mašte vodi čitaoce. Svome načelu da mašta nije manje stvarna od onoga što nazivamo stvarnošću, ostao je veran do kraja života. On je istinu video u literaturi, a literaturu je video izvan stvarnosti, koja je po njemu laž, koja pokušava da istinu falsifikuje, umnožava i imitira. Ne zna se šta je gore, kad literatura teži da zameni stvarnost ili obrnuto. Svet je po njemu jadna greška i zlo, a jedino čistu literaturu nije smatrao greškom. Tvrdio je da se književnost hrani književnošću, a ne stvarnošću, da je dobra literatura ona koja u sebi sadrži čitavu prethodnu književnost i da svi pisci sveta odvajkada pišu jednu istu knjigu.

“Raj sam uvek zamišljao kao nekakvu biblioteku.”

Nije bio samo pisac veka, bio je i čitalac veka. Znao je bolje no iko da sagleda tuđu priču i da je smesti u kontekst one jedne, beskonačne knjige, znao je da je književnost saradnja svih pisaca svih epoha. Svoje prethodnike je prevodio sa engleskog, francuskog i nemačkog na španski jezik. Iza sebe je ostavio izvanredne prevode Oskara Vajlda, Edgara Alana Poa, Franca Kafke, Hermana Hesea, Radjarda Kiplinga, Andrea Židea, Vilijama Foknera, Volta Vitmena, Virdžinije Vulf…

“Svaki jezik je jedan novi način da se razume svet.”

Smatrao je da prevod može biti bolji od originala (”original nije veran prevodu”), da alternativni i eventualno kontradiktorni prevodi istog dela mogu biti podjednako vredni. U više navrata se bavio literarnim krivitvorinama objavljujući kritičke prikaze izmišljenih dela i autora. Tom triku je, kako je kasnije objasnio Danilo Kiš, pribegavao da bi kod čitalaca stvorio iluziju da se priča koju želi da ispriča, temelji na činjenicama koje su izneli svedoci i očevici, ljudi dostojni poverenja. U srpskoj literaturi, osim kod Kiša, uticaj Borhesovog duha se može naslutiti u nekim radovima Pavića, Basare, Pope i Raičkovića.

“Ja nisam ni misilac ni moralist, ja sam samo čovek reči, koji ličnu konfuziju, i sveopštu sistematizovanu konfuziju koji nazivamo filozofijom, pretvara u literaturu.”

Rođen je u uglednoj porodici učenih ljudi. Odgajila ga je engleska guvernanta. Baba po ocu je bila Engleskinja u čijoj biblioteci je pronašao svoju prvu lektiru, još od malena je čitao Šekspira na engleskom. Otac, advokat i profesor psihologije sa literarnim aspiracijama, otkrio mu je snagu pesništva i naučio ga da reči nisu samo sredstvo opšetnja, već magični simboli i muzika. U svojoj šestoj godini Horhe je napisao svoju prvu priču pod uticajem Servantesa i jedan tekst o grčkoj mitologiji. U devetoj godini je preveo sa engleskog “Srećnog princa” Oskara Vajlda.

“On mi je uz to, a da toga nisam bio ni svestan, dao prve lekcije iz filozofije. Kad sam bio još sasvim mlad, pokazivao mi je, pomoću šahovske table, Zenonove paradokse: o Ahileju i kornjači, nepomičnoj streli odapetoj s luka, o nemogućnosti kretanja.”

Otac je ubrzo oslepeo i bio prevremeno penzionisan, pa se porodica zbog lečenja seli u Evropu. Nastanili su se u Ženevi gde je mladi Borhes naučio francuski i završio čuvenu “Kalvinovu” gimnaziju. U tom periodu je puno čitao francuske pisce Voltera, Bodlera, Flobera, Mopasana, Remboa, da bi kasnije, po preseljenju u Lugano, naučio nemački i upoznao se sa delima Hajnea, Šopenhauera, Mejrinka. Posle prvog svetskog rata, nekoliko godina su živeli u Španiji, gde je učestvovao u književnom pokretu zvanom ultraizam i sarađivao u avangardnim časopisima. Tu objavljuje svoju prvu pesmu Himna moru pisanu u stilu Volta Vitmena. Po povratku u Buenos Aires, započinje karijeru pisca objavljujući poeziju i eseje u mnogim književnim časopisima u čijem osnivanju i radu aktivno učestvuje. Objavljuje knjigu priča Opšta istorija besčašća, a zatim i zbirku eseja Istorija večnosti. Posle očeve smrti, doživljava tešku povredu glave, te zbog trovanja krvi lebdi između života i smrti. U bolnici provodi nekoliko nedelja i u neviđenom kreativnom nadahnuću piše nekoliko svojih najpoznatijih priča koje se pojavljuju u zbirci Bašta sa stazama koje se račvaju. Kasnije slede zbirke priča Maštarije, Alef, a još kasnije knjiga poezije i kratke proze Tvorac. Iako pod stalnom policijskom prismotrom, kao predsednik Udruženja argentinskih pisaca predvodi intelektualce u borbi protiv peronističkog režima. Posle proterivanja Perona iz zemlje preuzima katedru engleske književnosti na Univerzitetu u Buenos Airesu, postaje član Argentinske akademije za književnost i direktor Nacionalne biblioteke. U to vreme i sam rapidno gubi vid i govori o veličanstvenoj Božijoj ironiji da mu istom trenutku podari 800.000 knjiga i totalni mrak. Majka tada preuzima ulogu njegovog ličnog sekretara, vodi mu poslove, odgovara na pisma, prati ga na putovanjima, čita mu i zapisuje njegova diktiranja, sve do smrti u svojoj 99. godini. Tada njenu ulogu preuzima Marija Kodama, koju je Borhes oženio u poslednjim danima svog života. Znajući da mu se bliži kraj vratio se u Ženevu da umre i bude sahranjen daleko od Buenos Airesa, nadajući se da će u smrti moći da zaboravi samog sebe. A nama ostalima je dosta da znamo da je u Buenos Airesu dvadesetih godina dvadesetog veka jedan čovek ponovo promislio i otkrio izvesne večne stvari.

“Besmrtnost me ne interesuje, čak me i plaši. Jezivo bi mi bilo saznanje da ću uvek biti Borhes. Sit sam sebe, svoga imena i slave i jako bih voleo da se rešim svega toga.”


Molim bogove svoje
ili sveukupnost vremena
da moj život zasluži zaborav,
da moje ime bude Niko kao Odisejevo,
ali da neki stih potraje
u noći naklonjenoj sećanju
ili u jutrima ljudi.

понедељак, 4. јун 2007.

Ta ljudi...

Ostavi svet i njegove principe,
I nemoj nikom činiti po volji;
Nek te svi mrze i zubima škripe
Ta ljudi nikad nisu bili bolji!

A ja sam nekad bio kao i ti,
Al' tada nisam ljude još poznav'o,
I nisam mog'o svestan tada biti
Svinjama da sam biser duše dav'o.

Od duše moje i od moje krvi
Oni bi sreću gotovili sebi;
Svaki bi bio spreman da me smrvi,
A bol, uvredu da nanese tebi.

Al' kad je dara prevršila meru,
I java smakla s očiju mi veo,
Ostavih snove, nadanja i veru,
I golim okom svet pogledah ceo.

Prljav i gadan. Tad u pravoj boji
Ugledah život, tu mračnu dolinu,
U kojoj masa bezumnika stoji,
Bez želje da se vine u visinu...

Ostavi svet i njegove principe,
Živi po svome nahođenju, volji!
O, šta te stalo što svi zubma škripe?
Ta ljudi nikad nisu bili bolji!


Sava Petrović (Arman Dival)

недеља, 3. јун 2007.

Konverzija (kupači)

Ko se kupa u zlatu?
U zlatu se kupaju bogatuni, amerikanci, carevi, arapi, Judejci,
skarabejci, kopači zlata, zlotvori i fantazeri
Onaj ko se u zlatu kupa,
On se direktno i naziva
Uzlatukupač

* * *

Ko se kupa u srebru?
U srebru se kupaju pustinjaci, ljudi mesečeve svetlosti, lopovi, mistici, Tibetanci,
noćobdije poput mene, mačke, srne, kapodakijci i unutrarođeni
Ko se u srebru kupa,
On se često naziva
Posmatrač na reflektujućoj svetlosti

* * *

Ko se kupa u vodi?
U vodi se kupaju ribe, pomorci, device, glatkokožasti neurastenici,
deca s Daunovom bolešću, rusalke, svakakve nevidljive spodobe
i pojedini državni poslenici
Ko se u vodi kupa
On se jednostavno naziva
Kupač

* * *

Ko se u zracima kupa?
U zracima se kupaju - junaci u sjaju slave, bitange u žaru pohlepe,
dečica u sjaju ljubavi, nevesta u sjaju uzimanja i podavanja,
mizantropi sa svojim teškim lučama, i u svetlosti zajedničkog im života
- ložači, bravari, mlekarice, čuvari, medicinske sestre i đaci
Ko se u zracima kupa
On se neizbežno naziva
Poturač tela pod mlaz

* * *

Kao sledeće, normalno, sledi pitanje:
A ko se u govnima kupa?
U govnima se kupaju praktično svi
Ali naročito - asanatori, nastavnici, artisti, proktolozi, oni što izmišljaju,
pošteni političari, bolećive žene i konjanici
Što se u govnima kupaju
Svakako, nazivaju se...
Dobro, različito se nazivaju

* * *

Ko se kupa i kopa u sebi?
U sebi se kupaju ili po sebi kopaju
bolesni, zdravi, polubolesni, udareni, oni koji su pobeđeni,
Rusi, ljubitelji ruske književnosti, Niče, Dostojevski,
učenice, fezeušnice, isihasti
i čovek koji je naumio sam sebi da operiše slepo crevo
Ko po sebi kopa,
On se naziva
Samokopač

* * *

Ko ni po čemu ne kopa?
Ni po čemu ne kopaju teškoatletičari, stari Germani, monasi, trgovci iz druge klase,
fudbaleri, čapajevci i savremenici Simeona Polockog
Ko se ni u čemu ne kupa,
On se, zapravo, nikako i ne zove.

* * *

Ko se u ničemu kupa?
U ničemu se kupaju apofatici, Indusi, alkoholičari,
matematičari neki, zahvaćeni potpunom afazijom,
bebe, meteorolozi, šahisti i mineri
Ko se u ničemu kupa,
On se čudno naziva
Pomilovani

* * *

Ko se u svemu kupa?
U svemu se kupaju svi, ali ne kao pojedinci,
no skupljeni u ogromna hiperkomunalna tela
što prekrivaju komunalna konfesionalna i rodovna tela,
koja se sama od sebe kupaju
u polju sila svog nastanka

Dmitrij Prigov

уторак, 22. мај 2007.

Sreća

Pitao sam najveće naučnike i filozofe sveta da mi kažu šta je sreća.
Obišao sam najuspešnije menadžere svetskog biznisa sa istim pitanjem.

Svi su sa podsmehom odmahivali rukom i vrteli glavom, misleći da se šegačim sa njima.

A onda sam, u nedelju popodne, šetajući pored reke, pod drvetom spazio grupu Cigana sa ženama i decom, burencetom piva i harmonikom.

(po pesmi Karla Sandburga)

living-in-the-moment-ii-posters.jpg
Living in the Moment II by Su Yue Lee

среда, 11. април 2007.

Daleko od Bresta

Pre 30 godina, tačno na današnji dan, umro je Žak Prever (Jacques Prévert), nenadjebivi pesnik slobode, života, ljubavi i socijalne nade. Bio je nežni prijatelj zaljubljenih, sirotih, poniženih, pesnik uličnih klupa i gradskih vrtova, melanholičnog i nasmejanog sveta… Scenarista, šansonjer, bajkopisac, družio se s nadrealistima, ali je bio isuviše svoj da bi im i pripadao, Pikasov pajtos, buntovnik, boem, usamljenik starih ulica i kafanica Pariza…

Deca kad se vole ljube se stojeći
Po kapijama noći
Dok prolaznici ukazuju prstom na njih…

Čitati Prevera je isto što i slušati njegov usmeni iskaz, jer govori jezikom čoveka kojeg ste sreli na ulici, a ne jezikom literature. “Poezija je svuda, na svakom ćošku, na nečijim usnama, u naboru kolaža, poezija je u vazduhu koji udišemo…”, govorio je. Beskompromisno odlučan da sačuva svoju slobodu po svaku cenu (iz vojske je otpušten kao “mentalno nepouzdan”), svojom poezijom je izgradio jedan novi svet, oslobođen od ideologije, militarizma, lažnih autoriteta i Božijeg poretka stvari. Možda ta poezija nije bila velikoumna i duboka, ali je svakako bila lepa i nova, osvežavajuće vitalna, prijatna za dušu, sentimentalna, ali duhovita i ponekad provokativna.

Ta ljubav
Tako silna
Tako drhtava
Tako nežna
Tako očajna

Prezirao je nekadašnji monotoni deklamatorski stil, rime je namerno izbegavao, a ako bi mu neka i došla pod pero, on bi je istog trenutka zamenio i pokvario. Ako bi ponegde i ostavio rimu, one su uvek bile vanredne, što je samo dokaz da je mogao sa lakoćom da ih piše. I zaista, pisao je lako, kao da govori u hodu, sa naglim i neočekivanim pauzama i prelascima sa slike na sliku, sa objekta na objekat. Siguran sam da je sve napisao iz prve, izbacivši u trenutku iz sebe ono što mu je na pameti, bez naknadnog doterivanja i dodavanja. Često je menjao tempa i broj slogova u stihu, birao je jako naglašene reči, što je održavalao interesovanje za dalji tekst. Njegove pesme su lako razumljive i pristupačne, pisane najčešće u formi monologa običnog čoveka koji mnogo zna i mnogo oseća. Ostao je u mnogim srcima, samo zato što je pisao o svemu što je prošlo kroz njegovo srce.

Pomorandža na stolu, tvoja haljina na pokrivaču,
ti u mom krevetu, slatki poklon današnjice,
svežina noći, toplina mog života


Izjave:

“Oče Naš koji jesi na nebesima, ostani tamo…”

“Vreme teško pada samo onima koji ga ubijaju”

“Srećom, svaki uspeh je
istovremeno nečiji neuspeh”

“Jedite na travi, požurite, jer pre ili kasnije,
trava će jesti nad vama”

“Ne zaboravljajte sreću,
čak ni kada ona zaboravi na vas”

“Milioni i milioni godina mi ne bi bili dovoljni
da opišem onaj kratki trenutak večnosti
kada jedno drugom padnemo u zagrljaj”

Pisao je o malim, osetljivim ljudima, o čarima Pariza, ali će ipak ostati upamćen kao pesnik ljubavi, ljubavi prema čoveku, ženi, detetu, ljubavi prema životu i prirodi… I svaki put bi tu ljubav opevao na različit način, svaka pesma - jedna ljubav. Mnogima su poznate pesme “Barbara”, “Za tebe ljubavi moja”, “Ta ljubav”, “Tamničareva pesma”, “Uvelo lišće”, “Deca se vole”, “Jutarnji doručak”, “Očajanje sedi na klupi”, “Pesma o puževima koji idu na pogreb”…, ali ja sam se danas odlučio za pesmu koja kao da je napisana baš za onu koju ja volim, takvu, kakva je.


TAKVA SAM KAKVA SAM

Takva sam kakva sam
Baš tako sam stvorena
Kada imam želju da se smejem
Smejem se grohotom
Volim onoga koji me voli
Pa zar sam zato kriva
Što nije uvek isti
Onaj koga volim
Takva sam kakva sam
Baš tako sam stvorena
Pa šta hoćete više
Šta hoćete od mene
Stvorena sam da se dopadam
I tu se ništa ne može izmeniti
Potpetica mi je suviše visoka
Struk mi je suviše vitak
A grudi su mi suviše čvrste
I koluti pod očima suviše modri
A onda i zatim
Takva sam kakva sam
Dopadam se onome kome se dopadam
I šta se sve to vas tiče
Ono što mi se dogodilo
Da ja sam volela nekog
Nekog koji me je voleo
Kao deca što se među sobom vole
I znaju prosto da vole
Da vole vole vole
I zašto me onda ispitivati
Ja sam ovde samo zato da vam se dopadam
I ništa se tu ne može izmeniti.

JE SUIS COMME JE SUIS

Je suis comme je suis
Je suis faite comme ça
Quand j’ai envie de rire
Oui je ris aux éclats
J’aime celui qui m’aime
Est-ce ma faute à moi
Si ce n’est pas le même
Que j’aime chaque fois
Je suis comme je suis
Je suis faite comme ça
Que voulez-vous de plus
Que voulez-vous de moi
Je suis faite pour plaire
Et n’y puis rien changer
Mes talons sont trop hauts
Ma taille trop cambrée
Mes seins beaucoup trop durs
Et mes yeux trop cernés
Et puis après
Qu’est-ce que ça peut vous faire
Je suis comme je suis
Je plais à qui je plais
Qu’est-ce que ça peut vous faire
Ce qui m’est arrivé
Oui j’ai aimé quelqu’un
Oui quelqu’un m’a aimée
Comme les enfants qui s’aiment
Simplement savent aimer
Aimer aimer…
Pourquoi me questionner
Je suis là pour vous plaire
Et n’y puis rien changer.